Neuredne bilješke majstora s mora & jezera




Osamnaesti dan


Žustro miješam kavu metalnom žličicom. Šalica mi dođe kao zvonce. I živo udaram o svoje zvono kako bih dozvao Maka da upozna još jednog pripadnika životinjskog carstva koje nam svakodnevno šalje svoje izaslanike. Bogomoljka. Deksi ju je sreo u vrtu pa je pozvao da nam se pridruži za stolom. Nije mogla odbiti pruženu ruku. Sad se približava mojoj šalici. Penje se. Prestajem miješati i lupkati da je ne ozlijedim. Šalica mi sad ima dvije ručke. Mak me objeručke zaskače s leđa.



- E, tata! Nisi ni vidio kako se šuljam!



- E, Makinjo! Nisi ni vidio koga imamo za stolom!



Ostajem pomalo razočaran. Nema u Maka onog oduševljenja kojim je dočekivao ostale prijatelje i uzvanike. Osmijeh je bio usiljen, susret protokolaran. Bogomoljku je osmotrio sa svih strana, zaključio kako je baš super i s bočicom kakaa u ruci odšetao prema vrtu. Nije moguće da je izgubio interes, da se zasitio prirode. Tamo u vrtu mora da je nešto uzbudljivije, pištao je moj unutarnji detektor draži.






Iako mu polako ističe vijek trajanja, ovoga puta nije pištao bez veze. Mak je otkrio dva mravinjaka i najprije pomagao njihovim stanovnicima u prikupljanju hrane. Pred ulazima bi im ostavljao bobe grožđa, a svuda uokolo mrvio kruh. Ubrzo je shvatio kako je riječ o različitim mravcima. I kako su im mravinjaci preblizu da bi njihovi žitelji bili prijateljski nastrojeni jedni prema drugima. Granica između dva mravinjaka bila je incidentna poput indijsko-pakistanske, mir uz nju bio je krhak poput izraelsko-palestinskog. Mak je imao mandat promatrača UN-a. Nije se miješao, samo je bilježio incidente i redovito me izvještavao o svakom konfliktu. Prema tonu tih izvješća polako sam shvatio da nije potpuno nepristran nego je naklonjeniji onim crvenkastima.



- E, aj priznaj.... Za koga ti navijaš, stari moj?



- Za crvene! – ispalio je bez razmišljanja.



- A zašto baš za njih?



- Zato što me crni ugrizao!



Nema tu ni trunke romantičnog zanosa ili ljevičarskih ideala na koje miriše crvena boja. Neprijatelj njegovog neprijatelja Makov je prijatelj. I to je to. Po okončanju promatračke misije predlažem mu da malo skočimo u vodu. Doslovno. U plivanju je još slabašan, ali volja mu je jaka. Narukvice su prošlost, preponosan je na svoje snalaženje u vodi da bi zatražio napuhance. Imao sam neki očinski osjećaj da je vrijeme za novi skok u tehnologiji kupanja.



- Mak, oćeš skočit?



- A ne! A što ako zaronim?



- Izronit ćeš!



- A ne!



- Ajde, pliz. Slikat ću te pa sličicu poslati mami!




Igram na Makove osjećaje i uspijevam. No obilo mi se o glavu. Trebao sam šutjeti. Bućnuti je mogao i dogodine. Mak skače u plićak ukočeno, ispruženih nogu, krut kao drveni lutak, sve samo da ne smoči glavu. I tako je već kod drugog skoka porezao stopalo. Ranica je tanana, ali i duža od centimetra. Čeka me bukvica.



- Jesam ti rekao da neću skakat, jesam ti rekao! – viče Mak, okreće i mijesi stopalo prstima. Prve kapljice krvi miješaju se s kapima vode.



Šutim. Krv prestaje teći, ranica prestaje peći. Mak se smiruje.



- Tata, kad vidim takve ozljede sav se naježim, kao, sav se rashladim... A jel mogu sad dobiti flaster?
Ma može i dva. Jedan za moja usta.



Pošto smo sanirali ozljedu, palimo na more. U Gradcu dvorište miruje. Nema nikoga. Djeca prodaju svježe smokve ispred dućana. Okrećem glavu prema Maku i dižem obrvu. Trzam u smjeru prodajnog punkta. Mak se mršti i spušta glavu kao razjareni bik prije naleta. Sve je rečeno. Ne pada mu na kraj pameti prodavati smokve.



Klinci se vraćaju s košarom punom smokava. Ovoga puta nije išlo. Prodali su frišku fig(u). Velikodušno predlažu da se smokve podijele gostima i prolaznicima. A i ljepše im se igrati nego prodavati. Djeca vade štapove i počinju tesati samurajski duh usvajanjem samurajskih vještina. Makov pogled više nije mrk, glava nije pognuta. Prosto zrakom štap leti. Netko bi mogao dobiti po glavi. Upozoravamo samurajsko bratstvo i sestrinstvo, ali slaba je korist od toga. Preostalo nam je da se uzdamo u sretne zvijezde. Danas su sjale na roditeljskoj strani, dječje su glave do kraja igre ostale netaknute.



Za noć su najavili kišu meteora. Mak i ja sjedimo na terasi i čekamo prve oborine. Imamo najbolja mjesta na jezeru, u Europi, možda i na svijetu, ali niti jedan od nas nema strpljenja. Svega par praznih pogleda u nebo i ja sam već za tipkovnicom. Za koju minutu eto mi Maka za vratom.



- E tata... Vidio sam meteore.



- Ma nemoj?



- Časna riječ! Vidio sam dva kako su pala!



- A da sad padne jedan spavanac? Brzinom meteora?




Pročitajte ostale blogove Denisa Giljevića!