Neuredne bilješke majstora s mora & jezera



Trinaesti dan


Jutarnja se brčkanja u jezeru nastavljaju. Sve više radosti i veselja pronalazim u tom običaju koji smo Mak i ja preuzeli od moga brata, najraznovrsnije dječje igračke znane još i kao Burke, i njegove obitelji. Osim što osvježava duh i tijelo, od običaja imamo i praktične koristi. Uštedimo na kremi za sunčanje. A izbjegnemo i odlazak na umivanje u kupaonicu.



I dalje vrijedi pravilo po kojem se Mak ne odvaja od sestrične Lori sve dok ona ne pođe na prijepodnevno spavanje. Otkad su oni s nama, moj je mališan vrlo zarazan. I učas prijeđe na Vedrana koji na Maka nije imun. Bojim se da će mi brat kihnuti od umora.



Spasonosni je lijek pronađen poslije ručka. Izolirao sam uzročnika i poveo ga u Gradac. Nives, Andrej i Ana čekaju nas u dvorištu s kašetom. Kašeta je puna vrećica, u svakoj pola kilograma smokava. Prodavat će ih malo niže, na cesti, ispred dućana. Guram Maka da im se pridruži, ali on baš nije oduševljen tom idejom.



- Ajde, odi malo s ekipicom prodavati smokve, ionako ih ne voliš jesti – pokušavam probuditi trgovca u njemu, ali to je kao da budite medvjeda iz zimskog sna. Mak gunđa i brunda.



- Čekaj, tata! Moram razmisliti.



Toga sam se i pribojavao. Imati sina koji razmišlja velika je stvar, ali preda mnom je još samo pola života. Šanse da živ dočekam njegovu odluku su minimalne.



Iz pat pozicije izvlači me teta Sandra koja se nudi da Maka povede do njegovog prvog radnog mjesta i vrati ga ako dečko već nakon par minuta prošvika u prodaji. Ne bi bio ni prvi ni zadnji. Nije to posao za svakoga.



Na koncu je Mak u radnu knjižicu upisao prvih sat i pol posla. Djeca su prodala tri vrećice, kilogram i pol smokava, privredili 30 kuna. Sjede za stolom i muče se podijeliti profit na četiri dijela. Recesiji usprkos, sestrična Mandalena daje zaposlenicima dvije kune bonusa. Djeci je sad lakše dijeliti. Mak dobiva svojih osam kuna. Nije proizveo ništa, a masno je zaradio. Imam viziju Maka, najvećeg svjetskog trgovca voćem i povrćem, i njegova oca, rado viđenog gosta najluksuznijih hotela diljem svijeta.



Maka ne impresioniraju tri kovanice. Lovu nemarno ostavlja na stolu pa hita na drugi kraj dvorišta. Nije mu završila u džepu. Moje nade kopne, a vizija blijedi.



Crne slutnje da će od Maka teško ispasti i preprodavač ulaznica a kamoli nekakav veći trgovac, postaju još mračnije na plaži. Umjesto da se posveti morskim nestašlucima ili da barem prodaje zjake, Mak organizira delikatnu operaciju spašavanja leptira koji je završio u moru i bori se za goli život. Nema tu lovice.






Brodolomac ozbiljno povrijeđenih krila nema nikakvih izgleda, Makovoj uspješnoj akciji spašavanja unatoč. Ne želim to niti natuknuti brižnom spasitelju koji se od njega ne odvaja niti pošto mu je pronašao sigurno mjestašce na kori bora. Slomio bih mu srce. Odvojio se od ranjenika tek kad sam ga uvjerio da je nesretnom leptiru u ovom času najpotrebniji odmor.



Trinaesti dan godišnjeg odmora, srećom, nije samo dan udesa nego i čudesa. More je pitomo, ne tjera valove kao inat. Pravi trenutak da Mak pljusne u Jadran bez narukvica. Pristaje iz prve. Pliva, ne prestaje. I još čudesnije, odbija mišiće ponovo navući na nadlaktice. Predavanje je o gustoći držao zanimljivim, ali praksa mu je uzbudljivija. Veliko mu je otkriće da je glavu izvan morske vode lakše držati nego izvan jezerske.
A jezera nas zovu na još jedan kupanac, onaj večernji. U vodu skačemo ravno iz automobila.



- Jesi za crtić ili priču prije spavanja? – pitam ga dok mu ručnikom brišem lice.



Bira crtić. Spremam ga u krevet, namještam laptop i izlazim na terasu. Znam da neće dugo izdržati. Tiho, najtiše, na prstima prilazim prozoru. I osluškujem.



Mak spava, čujem mu disanje. I plač dnevnika koji traži pisanje.



Pročitajte ostale blogove Denisa Giljevića!