Neuredne bilješke majstora s mora & jezera



Dvanaesti dan

Prvi puta otkad smo na godišnjem gutam vodu prije jutarnje kave. Pola litre jezerske, točene izravno u moja usta. Mala Lori naš je novi pjetlić, sve nas po redu budi svojim gugutanjem. Njezina je put još prenježna za grubijana i siledžiju u kakvog se premetnulo sunce pa se na kupanac ide prije nego što provrije voda u lončiću. A u jezeru me već čeka jedan drugi nasilnik, pripadnik najjačeg i nepobjedivog plemena vatre. Ja sam iz plemena vode. I moram je se dobrano nagutati. Tek onda smijem na kavu.



Manja je to žrtva nego što na prvi pogled izgleda. Prije treće šalice kave palim računalo. Ispijam četvrtu, radim, pijem petu, pišem... Nitko me ne vuče za rukav, nitko mi ne upada u krilo usred ključne rečenice. Nitko me ne šljivi. Mak je zalijepljen za sestričnu. Odlijepi se tek kada Lori ode na uobičajenu rundu spavanca. Jurne prema meni, ali me i promaši kao kometa. IGRAvitacijska ga sila privuče stricu Vedranu.



Ptičica se vratila svome jatu tek poslije podne. Lori je s roditeljima odlepršala na more. Kao kakvu-takvu utjehu, Maku sam predložio šetnju oko jezera. Želja mi je bila razgledati nezavršenu biciklističko-pješačku stazu, pronjuškati kako napreduju radovi. Pokušaj tješenja šetnjom samo ga je raspigao. Neće u šetnju. Boljet će ga noge. Bit će mu dosadno. Past će mrak. Umrijet će od žeđi. Izgubit ćemo se.



Notorni sam naivac. Da sam rekao bilo što drugo, da ćemo jurišati na bunkere, češkati uginule bumbare, određivati vrstu pregažene zmije, jahati bagere... Sve bi ga to razgalilo. Ne, ja mu ponudim glupu šetnju. Na kraju je pristao, uz jedan uvjet: da se vraćamo kući onog trena kad mu postane dosadno.



Najprije smo naletjeli na igru bumbara i leptira. Tusti je kukac nespretno aterirao na cvijet i zakačio leptira koji je nakon kratkog leta sletio ravno Maku na majicu.



- Tata, to mi je prvi put u životu da je leptir sletio na mene!


Sad sam već bio prilično siguran da će šetnja potrajati jer samo par koraka dalje leži uginuli bumbar. Predlažem Maku da dodirne čupavog kukca. Nećka se, ali ga dodiruje. Na koncu, samo što ga ne češka po leđima. Ni sto metara dalje, bunker.



- Tata, tata, smijem do bunkera, pliiiz?



Mak juriša, začas je pred bunkerom. Daleko od toga da je hrabar kao Boško, tek je u usporedbi s bunkerom nekako sitan. Kao buha.
Slijedi zmija. Ispeglana je gumom nekog vozila, sprešana kao biljčica za herbarij. Kraj nje smo čučali barem četvrt sata. Morao sam je i okrenuti kako bi je Mak razgledao sa svih strana. Da ne spominjem bager. Popeo se na građevinski stroj i molio da ga slikam u svim pozama koje su mu pale na pamet. Šetali smo preko dva sata. Nije samo Mak zaslužan. Biciklistička me staza odvela od kuće dalje nego što sam mislio.






Po povratku ništa nije moglo bolje sjesti nego noćni kupanac u jezeru. Jedva sam ga izvukao iz mraka i vode. Vidjelo se na njemu da je presretan, ali i iscrpljen.



- Kaj, umoran si ko svinja? – pitam ga prisjećajući se njegovih riječi od sinoć.



- Nisam, nisam! Danas sam umoran ko konj... A sutra ću biti umoran ko miš!



A ja se nadam da će noćas spavati kao lav. Da ja ne bih morao kao žirafa.





Pročitajte ostale blogove Denisa Giljevića!