Morska zvijezda i morski praščić - Jedanaesti dan

Neuredne bilješke majstora s mora & jezera

Jedanaesti dan

Vrtim se ispod velike dnevne svjetiljke kao na prvom spoju. Koračam amo-tamo po terasi kao profesor Baltazar. Iz svih slavina tijela, tog najčudesnijeg stroja, cijede se prve kapi znoja. Očekujem da se stvori Mak. Jutros malo kasni. Prošlo je devet sati. Evo, ga, napokon. Trlja oči u hodu. Milujem lice uspavane ljepotice.

- Jesi se probudio?

- Pola – pola, znaš?

Vrlo dobro znam. Već danima sam napola budan.

Smjena je gostiju. To jedan od onih dana - barmena koji grabe Maka kao šejker pa u njemu miješaju tugu i veselje. U očima mu pliva povelika kriška limuna, ali i kristalići šećera već sve jače svjetlucaju po rubovima usana. Mama odlazi. Ali stigao je Makov popularni striko Vedran s obitelji. A Mak je naprosto lud za sestričnom Lori koja nije napunila ni godinu dana.

Pratimo do kolodvora mamu koja nema sreće s autobusima. Kad se ne kvare, kasne. Barem oni koji u Ploče stižu iz Dubrovnika. Zapnu na grani kod Neuma. Zaglave kao Makova lopta u krošnji smokve. Vozač lovi izgubljene minute, nema razumijevanja za duge rastanke.

- Mama, volim te najviše na svijetu – dovikuje Mak i maše s prvog perona. Mama ga ne može više čuti. Ali ona to ionako dobro zna.

 Tuga zbog mamina odlaska ostaje na kolodvoru. Mak hita ususret veselju zvanom Lori i svome stricu, nositelju šarenog pojasa u igralačkim vještinama, majstoru Vedranu. Moja zvijezda blijedi, padam u zaborav. Ne znam i ne čujem za sina sve do nove, ali dosad još neviđene seobe naroda u Gradac. Prema moru kreću svi, i staro i mlado i najmlađe.

U dvorištu sestrične Mandalene sve je puno svijeta, odigravaju se jadranski susreti rođaka. Prva zvijezda susreta je fantastična Lori, rastrčana i raspjevana, ali i ja se, zahvaljujući fanatičnoj vjernosti svojih obožavatelja Andreja, Nives i Ane, spektakularno vraćam na scenu. To ima i svoju cijenu.

Na kupanju brodolom za brodolomom. Osjećam se kao pojas za spašavanje. Svi se hvataju za mene. Osjećam se kao probušeni pojas za spašavanje. Ostajem bez zraka. Tonem. Ali moram spasiti igru, ona mora preživjeti. Stara dječja poslovica kaže „čini rođacima ono što ne možeš roditeljima“. Nemam srca razočarati mališane. Ali nije mi baš puno više ostalo ni od plućnih krila.

Mrski neprijatelj na nebu postaje mi morski saveznik. Zaranja na horizontu negdje iza Hvara i istiskuje moje ispuhano tijelo iz vode. Spas u posljednji dnevni čas. Mašem plavim ručnikom, svojom bijelom zastavom, znakom bezuvjetne predaje. Svi dižu ručnike. Idemo kući.

Za uvijek punim stolom koristim priliku da se ponovo napunim i to najfinijom mješavinom zraka, klope i cuge. Djeca su natiskana oko mene, pretpremijerno gledamo filmiće s Makom u glavnoj ulozi. Zvijezda filmića sjedi u počasnoj loži, mom krilu, smije se i zijeva naizmjence. Zatvaram laptop kao festival. Zahvaljujem se publici pa predlažem glavnom glumcu da polako krenemo prema jezerima na počinak.

Dok vadim mokre gaće i ručnike iz automobila, šaljem Maka na ekspresno pranje zubi. Mak skreće s jedinog ispravnog puta i umjesto u kupaonici završava na terasi. Čuči pred teglom i zijevajući promatra kaktuse čiji cvjetovi nakon jednodnevnog slavlja polako venu.

- E tata... Zašto se kaktus zove kaktus?

Pojma nemam pa šutim kao zaliven. Dok očekuje moj odgovor koji je zapeo tamo gdje i Godot, Mak zijeva.

- Zašto se kaktus ne bi zvao trnkovac?

Nisam jezikoslovac, a otkad sam diplomirao biologiju na PMF-u, nisam više ni prirodoslovac.

- Ne znam, Mak... Ali vrlo dobro znam zašto zijevaš.

Mak s mukom podiže glavu. Zijeva. Imam uvid u svaki kutak njegove usne šupljine. Zubi zdravi. Jezik normalan. Grlo BO.

- Tata... Jelda sam umoran ko svinja?

Pročitajte ostale blogove Denisa Giljevića!