Neuredne bilješke majstora s mora & jezera



Deveti & deseti dan

Iz šalice se puši, iz pepeljare se dimi. Zijevam. Iz mene u dim odlaze i posljednji oblačići sna. Sve je to premalo da zakrije sunce. Škiljim. Čim podignem šaličicu, zijevnem. Pa je vraćam na stol. Nikako da otvorim novi dan i nazdravim mu prvim gutljajem zaslađene kave. Samo otvaram usta kao riba. Stršljen slijeće na slavinu. Svakog dana dolazi i marljivo odnosi kap po kap vode. Ne diramo mi njega, ne šljivi on nas. Čari suživota. Sneni Mak vuče noge kroz kuhinju. Hvatam ga za ručicu i privijam na grudi. Topli jutarnji zagrljaj. Mak podozrivo gleda žednog stršljena preko mog ramena, njegovog grudobrana.



- E tata, a kud on ide?



Dižem se i pokušavam otkriti kuda odlazi kradljivac vode, ali spretni mi kukac uvijek utekne i nestane iz vida već iza prve smokve. Vraćam se Maku šireći ruke. Ne mogu ništa. Brži je, lukaviji, okretniji.



- A tata... Jel me stršljen može ubosti?



Evo njega opet. Budi se i mama. Prenosi mi mistične riječi koje je Mak u dahu izgovorio usred noći, ne otvarajući oči, ne budeći se iz sna.



- Tata je Drakula star petsto godina!



Gruntam si, tražim smisao tajnovite rečenice. Star jesam, ali ne toliko. Ponekad malenome i pijem krv na slamku. Ali ne baš toliko.
Iza doručka kartamo uno u troje. Mak gura špil karata pred mene, želi da ih promiješam. Gadno gubi prvu partiju. Hoću ponovo uzeti karte da ih promiješam, ali Mak mi ih otima pred nosom. Sad on miješa. Izdvaja najbolje karte i dijeli ih sebi. Mi dobivamo onaj preostali jad i bijedu. Razvaljuje nas. Urnebesno mu je smiješno gomilanje karata u našim rukama dok se on svojih rješava. Čuči u njemu neki kockar. Samo još da nauči da se mulja i vara ispod stola, a ne otvoreno. Inače će negdje nagrabusiti. Samo te oni koji vode državu i velike poslove smiju i mogu otvoreno muljati bez posljedica.



Dan je novih nijansi. Sjedimo na molu. Opet lovimo ribice. Ali ne hvatamo ih više mrežom nego su nam mamac za ribice noge koje polako uranjamo u jezero da ne poplašimo plijen. Ribice kao lude grizu moja stopala, Makova grickaju nešto manje ludo. Tata ima bolje noge. Ovakav ribolov ima samo jednu manu. Ribicu možeš namamiti, ali je ne možeš upecati.



Već tradicionalno nakon ručka polazimo za Gradac, ali ništa od plaže. Djeca su se zaigrala u vrtu. Sjedimo na terasi, čavrljamo, šaličica slatke popodnevne kavice danas prija više nego slana kupelj. Ne ostajemo na večeri. Mak kumi i moli da ostanemo još malo, samo malo, malkice, najmanje. Ne možemo ostati ni sekunde više, obećao sam Terezi, još jednoj rodici, da ću doći na košarkaški turnir u Ploče. Ne preostaje mi ništa drugo doli dati još jedno obećanje. Sutra dolazimo prije ručka. Okružen svojim rođacima kao svjedocima, Mak mi stišće ruku.



- Pazi! Obećao si!



Vozimo se magistralom prema jezerima. Dan novih boja otkriva nam još jednu nijansu. Mak je dosad dosadu za vrijeme vožnje ubijao repajući zajedno s Dječacima. Uglavnom Lovrinac i Mi smo kraljevi. Sada je promijenio ploču. Čujemo ga kako repa sebi u bradu. Ali to je naš dečko, nisu Dječaci. Polako stišavam glazbu da Mak ne skuži kako je ostao sam pod svjetlima pozornice. Mak reda stihove, riječi mu iz usta ispadaju ravno u naše uši. Freestyle. Mc Mak. Moraju se rimovati, makar i na silu. Kad ne pronađe pravu riječ, izmisli je. Pa repanje ispadne lupetanje. Ali ponekad mu sjedne stih koji ima više smisla nego što to on može i zamisliti. Poput sljedećeg:



- Možda je to banka, a možda je i zamka!



Ipak mali ispravak. U pravilu to je zamka.



Sljedećeg jutra nisam samo otac nego i zlatna ribica. Sinoć me Mak brzo pustio na miru pa sam mu dužan ispuniti obećanje. Krećemo prema Gradcu, a još nije ni podne.



- Evo Mak, održao sam obećanje! Idemo ranije na more!



- Ali ja ne želim na more!



- Pa jučer si me natjerao da ti obećam da ćemo ranije u Gradac!



- Pa u Gradac hoću!



- Pa Gradac je na moru!



- Ali ne želim se kupati!



Boravak u Gradcu počinje poput kakvog vica: sreli se dalmoši, purgeri, Novozelanđanin i Rus. Djeca su namirisala savršenu priliku, ušuljala se u kuću i zauzela položaj oko računala. Mi se zapričali, oni se zaigrali. Do pet popodne nitko se nije sjetio plaže. Kao da će onaj koji prvi kaže „plaža“ morati platiti rundu. Riskiram.



- Plaža!



Odlazimo s djecom na kupanac. Valovi nas čas ližu, čas prevrću. Mak je opet u plićaku. Čim naiđe malo veći val, on zbriše na ručnik. Pik spas za njega. Želim ga uvući u našu igru s valovima. Pa ga hvatam za nogu. Val gori, Mak doli. Ogrebao se na neki kamen. Ogrebotina nije veća od glavice šibice. Umjesto šuma valova sad čujem samo riku lavova. Mak je ljut na mene i iz protesta ne želi više u vodu.



Znam rješenje. Ranica će sama zacijeliti. A duševnu ćemo bol iscijeliti sladoledom.


Oko osmice, opet smo kod kuće, na jezerima. Topla ljetna večer grli kuću i zove na večeru. Iz frižidera vadim sve što ima, ali Maku je više nego dovoljna čašica Dukatina. Pa jasno kad je pola dana proveo za kompjuterom i trošio tuđu struju umjesto svojih kalorija.





Ej tata... Možeš mi dati neku iglu i dugačku žicu? – pita me. U ruci drži opranu plastičnu čašicu.



- Ma šta će ti sad to?! Pa još malo i idemo na spavanje!



Mak mi opisuje projekt za koji traži sredstva. Prazna čašica njemu je brodić. Namjerava je probušiti iglom i vezati žicom. Brodić namjerava staviti u lonac pun vode koji leži u česmi. Žicu će razvući preko terase, kroz kuhinju i hodnik, do sobe gdje spava i vezati je za svoju nogu. Svrha? Kad će se on vrtjeti u snu, čašica-brodić putovat će po loncu s vodom.



Nemam srca odbiti taj patent. Deksi dobiva zadatak pronaći dovoljno dugi flaks. Mak buši čašicu. Ja vežem čvor. Mak spušta brodić u lonac, a potom podnosi vrlo službeni zahtjev za krajnje ozbiljan angažman svih raspoloživih ljudskih resursa na radnoj akciji razvlačenja flaksa kroz cijelu kuću.



Radovi su završeni u roku za spavanac, bez dodatnih troškova. Konačno mogu sjesti za stroj i pisati. Negdje oko jedan poslije ponoći, flaks se zateže. Gledam kako brodić izlijeće iz lonca i pada na pločice. Voditelj projekta spava mirno. Stradava deksi, veliki dobavljač flaksa, kojeg su noge nosile prema zahodu sve dok nisu zapele za prozirnu nit. Tko se flaksa laća...



Pročitajte ostale blogove Denisa Giljevića!