Neuredne bilješke majstora s mora & jezera



Osmi dan



Slučajno ili ne, Makove prve riječi bile su:



E, tata... Aj reci osam!



Znam tu foru, vjerojatno datira još od vremena kad su Slaveni po prvi puta zabili njuške među arapske brojeve.



- Nos ti posran – poklapam ga.



- Sebi ga operem tebi ga zaserem! – stavlja Mak točku na i.



Znam i tu. Ali volim taj izraz njegova lica kad je uvjeren da me nasamario. Ali tu nije kraj. Mak inzistira da proširimo horizonte. Nadmećemo se i nadmudrujemo u igrici „aj reci nešto da te zeznem vješto, bod se broji samo ako rima stoji“. Nemamo drugog posla. Danas smo otkazali odlazak u Gradac. Partibrejkersi smo. Ne idemo nikud i ne radimo ništa. Samo rimujemo. Čim primjetim da mu počinje opadati interes, kao sedmicu na lotu izvučem prostotu. To ga razgaljuje. Dobitak se isplaćuje produženim boravkom u hladu. Što ga dulje zavlačim, to je manja mogućnost da se u neki pakleni čas, kad je sunce neumoljivo, sjeti škole plivanja.
No fond prostota za Makove uši nije prebogat. Počinjem se ponavljati. A i iz onog pristojnijeg dijela mojeg rječnika kao da su počupane stranice.



- Mak! Hm... Ček, ček... Aj reci lampa.



- Lampa!



- Manji si od škampa!



Mak se kiselo smješka. Hm. Nešto ne štima. Bit će da blage veze nema što znači riječ koju sam nasadio na lampu. Jer moja pošalica jednostavno ne može biti neduhovita.



- Jel znaš ti uopće kaj je škamp?



- Znam! Tamo gdje su šatori!



Pa da, pojma nema. Moj smisao za humor nedodirljiv je. Slaba karika ostaje sve tanji rječnik.
U igru odvlačenja Makove pažnje, potpuno nesvjestan dobroga koje čini drugom i zla koje čini sebi, upada i deksi. Donosi Maku neki hrđavi predmet. Prepoznajem slomljeni bajunet. Deksi se kune da je iz Drugog svjetskog rata. Mak je oduševljen. Juriša prema deksiju. Kao da mu instinkt govori čemu služi bajunet.



- Još, još! – viče Mak.



- Ej, ali ne s bajunetom na deksija!



Mak namjerava otvoriti muzej. Ali jedan eksponat nije dovoljan. Deksi je nadrapao. Sliježem ramenima. Dok jednom ne smrkne drugom ne svane. Do planirane popodnevne šetnje Mak i deksi iskopali su ili izvukli tko zna otkuda još nešto hrđavo nalik nožu, nešto hrđavo nalik sjekiri, nešto poput zahrđale potkove i još nešto što je sigurno u svoje vrijeme služilo nečemu, ali to je sve što znam. Mak sve predmete pohranjuje u tajnu ladicu.





S naše strane Oćuše, najvećeg jezera, krivuda neasfaltirana cesta širine dostatne za prolaz kamiona. Njome se stiže do uzanog kanala. Cesta preskače kanal betonskim mostom pa nastavlja poput zmije vijugati obalom Crniševa, susjednog i najdubljeg jezera. Namjerno cestu prvoloptaški uspoređujem sa zmijom. Početkom ljeta Maka sam poveo u ZOO na izložbu zmija Hrvatske. Da ga čovjek u pola noći probudi ugrizom za nožni palac i pita za zmije, Mak bi kao od šuba nabrojao tri hrvatske otrovnice (riđovka, poskok i planinski žutokrug) i dvije poluotrovnice (zmajur i crnokrpica). Kad stignete na Baćinska jezera, među prvim informacijama koje ćete dobiti su izvještaji o stanju populacije poskoka. Ove će se informacije, naravno, razlikovati od pripovjedača do pripovjedača, od toga da ih nema ni za lijek odnosno protuotrov pa sve do priča kako po dva vrebaju iza svakog kamena.
Nismo još ni krenuli u šetnju, a Mak već zbraja dva i dva. Trči iza kuće i donosi dva štapa. Za nas, muškarce.





- To nam je za poskoke!



- Oke. Za poskoke.



Šećemo, s noge na nogu.



- E, mama, a jel opasno ako vidimo poskoka?



Nismo vidjeli ni mrtvog kukca, kamoli neku životinju s viših grana evolucijskog stabalca.



- A ako vidimo dva poskoka?



Prelazimo most. Nastavljamo oko drugog jezera. Dogovor je da idemo do Mindela, mjesta za dobar kupanac poznato i domaćem i stranom življu.



- A jesu poskoci jako opasni?



- Što ako vidimo četiri poskoka?



Makovu opsjednutost poskocima zakratko remeti maleni bager. Želi da ga fotografiram uz njega. Okidam pola tuceta fotkica pa nastavljamo, svak po svojem. Mi laganim koracima, Mak lagano sa sve iritantnijim pitanjima.



- E, a jel se može umrijeti ako te ugrize poskok? Oće nas ugristi poskok? Jel ima ovdje gore poskoka? Jel ima poskoka ovdje dolje? Lijevo? Desno? Na šipku? Pod smokvom?



- Nema! Pomrli su! Svi su na Lovrincu!



Mak je zašutio. Drži jezik za zubima cijele tri minute.



- A... Jel opasno ako te ubode stršljen? Ima ovdje stršljena?



Kad smo mu odgovorili na set pitanja o stršljenima, Mak prelazi na pauke. Pitanja su manje više indentična. Samo mijena otrovne životinje stalna jest.



Stižemo do zacrtanog cilja. Mindela. Mak je u troskoku usred vrela snježnobijelog pijeska i ubada vrhom svoga štapa. Diže prašinu.
- Ajmo natrag lagano – objavljujem, - dosta je šetnje za danas.



Mak stoji ukopan u pijesku i umače svoj štap sve dok mu vrh nije potpuno pobijelio.



- Ej, daj, kaj radiš, šta si stao? Idemo!



- Tako će poskok misliti da je na štapu otrov pa će se uplašiti!



Mama i Mak putem beru kupine. Mlatim štapom po šipražju, mira radi, dok oni kao sumanuti mlate zrele plodove. Ali ako samo još jednom spomene poskoka, ugrist ću ga ja.



Na jezero pada uvijek dobrodošla tiha i mirna ljetna večer. Do jedanaest su sati svi već popadali u san. Osim mene. Mjesec putuje vedrim nebom. Putujem za njim, s njim, pratim ga u stopu. Čujem šapat. Mjesec nije, on putuje šutke. Mogla bi to biti inspiracija. Sjedam za računalo i zapisujem svaku njezinu riječ.



Pročitajte ostale blogove Denisa Giljevića!