Neuredne bilješke majstora s mora & jezera



Četvrti dan

Budilica urla na mene, razvižđena što spavam dulje od nje. Iskačem iz kreveta, a osjećam se kao da sam ispao iz jurećeg vlaka. Sunce polako širi svoje zrake, rasteže se, valja se iza brda ali još ne ustaje, užareno mu je oko sneno, krmeljavo. Nije ni šest sati. Teško se na odmoru pomiriti s tim da je i to doba dana.



Sjedim za stolom. Kapci mi preko čiju navučeni kao zavjese. Pokušavam napipati šalicu kave u mraku. Au. Još je vrela.
Obećao sam pomoći stricu, kozjom stazom otegliti stotine kilograma građevinskog materijala i alata do njegovog komada zemlje negdje u brdima. Treba obaviti posao prije nego što se sunce razjari. Nimalo mi ne ide u prilog što sam sinoć s koncerta došao u dva poslije ponoći. Ali što se mora, nije... E baš je. Teško je. Ali što se može.



Nakon obavljenog posla odmaramo se u sjeni stare smokve. Slušam stričeve priče o djedovini, djedovima, njihovim očevima, djedovima njihovih očeva. Trgamo kruh, grabimo sir i kobasicu, točimo crno vino. Gozba u kršu. A Mak spava. Zavidim mu, ali ne previše. Nije ni meni baš loše. Naprotiv. Snage više nema ni u tragovima, ali je ponos golem. Odraditi posao i pogostiti se slušajući priče iz davnine, ma nema većeg zadovoljstva.



Vraćamo se oko podneva. Mak sjedi za stolom i predano crta. Povjetarac se poigrava s rubom papira. Svak radi ono što ga veseli.



- Ej, mali, kaj crtaš? –pitam znatiželjno.



- Mak diže pogled i smješka se.



- Govno!



- Ma daj!



- A stvarno, tata!



Govance izgleda kao glava. Ima čak i kosu. Predlažem mu da nacrta i oči. Kad je već govance, neka ima dušu. Mak crta oči. I trepavice. I velike četvrtaste zube. Govance s licem Spužvaboba Skockanog. Dobro je. Crtež barem na nešto liči. Sada mogu mirno sklopiti oči. Umor je jači od mene.



Budim se nakon dva sata granitnog sna. Svi su već ručali i sad se muvaju oko kuće bez cilja. Vrijeme je za prvi pohod na more. Palimo za Gradac. Tamo nas čekaju dragi rođaci. Četiri Makova vršnjaka. Više ili manje. Bitno je da se slažu. Više ili manje.



U Engleskoj je vrijeme za čaj. U Gradcu je kucnuo čas za kupanje. A ja još nisam napisao ni slovca. Festival 7 jezera i šljakanje u cik zore mažnjavaju mi dan pred nosom. Šaljem ekipu prema plaži. Ja ću ostati pijuckati i pisuckati. Večeras me čeka treća runda festivala. Vrijeme mi hlapi. Skužim da sam zgrabio neku spiganu kvaku 22, zašto vrata moje inspiracije zapinju. Da bih pisao o dogodovštinama, one se moraju dogoditi. A da bi se dogodile, ja ne smijem pisati nego haračiti s Makom.



Valja mi bolje složiti raspored. Srećom, preda mnom su još samo dvije večeri festivala. Od ponedjeljka će sve biti lakše, tješim se.
Cijelim putem prema našem domu na jezeru Mak pokušava iskamčiti večernji termin za igranje na kompjuteru. Pokušavam mu objasniti kako mi njegova blesava igra uvijek sprži komp. Jadni se stroj pregrije i crkne. A na Baćinskim jezerima nemamo veliki bijesni ventilator, spravu koja bi ga održavala na životu.



- Da – uletava Mak, - netko se baš zaigra, a kompjuter mu se ugasi. Nije fer!



- Netko se zaigra? Ono, netko, netko nama nepoznat. A mi pojma nemamo tko je to.



- A dobro, dobro... Ja se zaigram.



Kul. To mi se sviđa. Biti još tako zelen, a već kužiti da si netko.



Pročitajte ostale blogove Denisa Giljevića!