Neuredne bilješke majstora s mora & jezera



Treći dan

Jutro je ustalo debelo prije mene. Ali i dobrano poslije Maka. Borim se zadržati položaj u krevetu, ali nemam ni minimalne šanse. Ustajem. Mak mi se baca u zagrljaj.



- Tata, volim te najviše na svijetu!



Nešto hoće, u to nema sumnje. Zapravo, točno znam što hoće. Samo me zanima na koji će način to pokušati ostvariti. Pokušati? Ostvariti.



- A mogu malo na kompjuter? Samo malo! Obećavam da ću se onda sutra igrati 50 posto manje!



Iako mu zbrajanje do deset-petnaest ide sasvim lijepo, Maku je još uvijek 2 - 2 = 22. A sada sipa postotke kao ministar financija. No trebam biti sretan. Dijete mi nudi nevjerojatan popust.



Primjećujem dva važna detalja. Već smo treći dan u neposrednoj blizini mora, ali u more još nismo kročili. Brčkamo se u jezeru. Drugi detalj. Tek smo treći dan na moru, a već nam se u raspored uvlači rutina. Brčkanje u jezeru, klopica, crtani film, brčkanje, igrica, klopica, crtani film, brčkanje u jezeru, igrica, crtić, spavanac... To učestalo brčkanje u jezeru ima i svoju tamnu stranu. Već se treći dan nismo ma niti okliznuli na sapun.






Rutinu koja se zavrće kao matica pokušavam rasklimati šetnjom oko jezera. Nagovoriti Maka na takav pothvat ne ide baš rutinski. Maku je vruće. Boljet će ga noge. Bit će mu dosadno. Ubost će ga osa. Razloga ima napretek.



Presvlačim se poput zmije i progovaram zmijskim jezikom. Igram se političara usred izborne godine. Kupujem njegov glas ZA nerealnim obećanjima. S Makom je kao sa starim automobilom za oštre zime. Teško ga je pokrenuti. Nikad ne upali iz prve.



Šetnja je na kraju ispala prilično interesantna. Putem smo nabasali na pristojan broj uginulih kukaca koje bi Mak sa zanimanjem promatrao i usput me ispitivao o mogućim uzrocima smrti. Žive kokoši koje je uporno pokušavao hraniti suhim grančicama, zabavile su ga još i više. Zakolutao je očima tek kad smo stigli do susjeda koji su nas pozvali na kavu, kolače, sok i domaće grožđe. Nisam morao posezati za lažnim obećanjima - kod tih dragih ljudi moju će pobjedu osigurati istina.



- Mak, se sjećaš kaj ima tu u vrtu?



- Ne?



- Trampolin!



- Da!



Odjurio je. Sad smo mogli časkati satima jer je on spreman satima skakati po trampolinu. Eh, da nisam morao uskoro krenuti na Festival 7 jezera. Danima sam pokušavao privoljeti Maka da pođe sa mnom na barem jednu večer, ali nije mu se išlo. A meni je bilo iznimno stalo da on ide. Smislio sam i dao mu napraviti posebnu festivalsku majičicu. Znam, moje su pobude niske. A niske pobude zahtijevaju novi naramak laži. I poneku prijetnjicu.



Pošli smo na festival. Znam da Maku nije bilo zabavno jer je na lice nabacio masku mrtve kornjače. No drama me tek čekala. Kad se bend u osam popeo na pozornicu, Mak je sišao s uma.





On bi doma. Glasno mu je. Dosadno mu je. Žedan je. Bole ga noge. Ispikat će ga komarci. Laži nisu prolazile. A istina mu je bila mrska otpočetka. Tada sam ugledao igralište za odbojku na pijesku. Moja zadnja šansa.



Pijesak me spasio. I obogatio me za novo iskustvo. Prvi puta imao sam priliku uživo gledati pustinjsku oluju. Koja je trajala sve dok me grupica posjetitelja suznih očiju nije, vrlo pristojno s obzirom na okolnosti, zamolila da ga obuzdam. No tada sam već postigao što sam htio. Mak se razigrao. Buka mu više nije smetala. Bacio se na promatranje patkica. Kad mu je to dojadilo, bacio se na mene. Kao bik na crvenu krpu. Zaletavao se kao jarac, a ja sam ga morao obarati na travu. Pa bi se on otkotrljao niz padinu. Ravno ljudima pod noge. Divlje se smijući. Morio me, ne bez vraga, novi problem - kako ga sada odvući s koncerta.



Na kraju, morao sam mu obećati da ću ga voditi opet.





Pročitajte ostale blogove Denisa Giljevića!