Neuredne bilješke majstora s mora & jezera



Drugi dan



Budim se oko osmice. Nije vruće, ali ne mogu spavati. Maku zato sasvim dobro ide. Prevrće se, ali ne otvara oči. Ostavljam ga da se igra lovice s jutarnjim snovima i izlazim na terasu. Vruća kava već čeka na stolu. Sjednem, ispružim noge, natočim šalicu kave i upalim kompjuter. Svakodnevni zagrebački ritual ili, ako hoćete, loša navika. Iako Mak spava petnaestak metara zračne linije daleko od stroja, izgleda da ima neko šesto čulo koje mu zazvoni čim se zavrti tvrdi disk. Nije se još ni pojavio logo vindovsa, a bosonogi krmeljaš već mi sjedi u krilu.



- A tata... Se sjećaš šta si mi jučer obećao?



- Ne. Što sam obećao?



- Daćešmiujutrodatidamaloigramkompjuter! – izgovara u jednom dahu.



Palim mu igricu. Obećanje je obećanje, nema vrdanja. Deksi sjedi na drugom kraju terase i već od rane zore od neupotrebljive starudije slaže stvarčice nepoznate namjene. Totalni konceptualac. Baksi iznosi doručak. Mak se laća šnite kruha s nutelom. Uglavnom pogađa usta, ali poneka kap završi i na tipkovnici. Ako primijetite da sam progutao pokoje slovo, to je stoga što Mak spretnije guta igricu od čokoladnog namaza.



Polako se spremamo skoknuti do Ploča. Treba nadoknaditi gubitke nastale prethodnog dana. Popijene sokiće, progutane kekse i izgubljene japanke. Pored PDV-a baka plaća i poseban namet prema zakonu o dodanoj čokoladi. Mak bi radije iz dućana izašao bez gaća nego bez kinder čoksice.



Vraćamo se znojni kao da smo maločas sišli s bauštele, a ne izašli iz klimatizirane prodavaonice. Vrijeme je za kupanac. Špricam Maka nekim dvoznamenkastim faktorom od ušiju do pete, opremam ga narukvicama za plutanje i ručnikom koji na ovoj vrućini ne služi ničemu. Čovjek se osuši čim izađe iz jezera, trenutak prije nego što će se oznojiti.





- I mrežu, i mrežu ponesi – viče on izbezumljen od sreće, - da lovimo ribice!



Sat vremena lovimo ribice samo da bi ih vratili u jezero. Počinjem se pitati kako je tim sitnim bićima koje su – neke vjerojatno i po nekoliko puta - prošle kroz moju mrežu i Makove ručice. Mora biti stresan taj nagli i nimalo evolucijski skok iz vode na kopno, ravno u ralje smrtne opasnosti, pa nenadani bijeg u slobodu, spasonosni povratak disanju punim škrgama.



Iako maksimalno dokoličarimo, vrijeme nam bježi kao da ga bezočno iskorištavamo za kakav rad. Vrijeme je za ručak. Na tanjurima su komadići junetine u saftu i tjestenina. Temeljem iskustva, očekujem dramu zbog safta. Ali na Baćinskim jezerima iskustvo očito ne vrijedi ni pišljiva boba. Maku je saft odličan, a meso tak-tak. Tak-tak znači da će svi komadići završiti na rubu Makova tanjura te ostati mrtva i netaknuta priroda na slici zajedničkog ručka.



Višak kalorija u mojem je organizmu stvorio nagli manjak energije. Moram malo u krevet. Mak se mršti. Podmićujem ga crtićem. Pristaje prileći sa mnom. Ali onda moje dremuckanje izgleda ovako.



- E, tata, a daj vidi ovo!



Škicnem jednim okom.



- A daj vidi ovo, tata!



Odgovaram mu žmirećki, ali malac ne nasjeda na proziran trik.



- Ne, ne, daj vidi ovo! Otvori oči. Samo još ovo!



I tako ja zapravo spavam s oba oka otvorena. Na kraju, ipak nastaje tajac. Gnjavator je zadrijemao uz crtić. Ali, sad se meni više ne spava. Što ću, idem pisati kolumnu.



Mak se budi pet-šest rečenica prije kraja. I odmah bi na kupanje. Kako bih mirno priveo kolumnu kraju uvodim igrača s klupe, baku, popularnog baksija. Mislim kako sam dobio barem pola sata, ali grdno se varam.





- Tata! Tata! Dođi vidi, tata!



Pokušavam se koncentrirati. Pravim se da ne čujem. Mak urla tako da da bi se i Bethoveen okrenuo u grobu. Izlazim na verandu. Mak i baksi plutaju nasred jezera. Mak je izvan sebe od ponosa. Pokušava pobjeći baksiju na drugu obalu.



- Vidi, tata, kako sam daleko otplivao! Vidi!



- Vidim, Mak – vičem najtiše što mogu, - ali kao gost u vodi, red bi bio da poštuješ domaćine. I šutiš kao ribica!



Uspijevam nekako sklepati tih par završnih rečenica. Mak se vraća plavih usana.



- Pa jel ti znaš izaći iz vode kad ti je hladno?



- Ali nije mi hladno, tata! – uvjerava me Mak. A trese se kao mobilni na vibri.



- Aj dobro. Ali svejedno se idi presvuci. Ja idem na koncert.



- A ja? Šta sve smijem raditi?



- Sve.



- I igrati se na kompjuteru?



- Ajd. Ali malo. Kad baka kaže dosta, onda je dosta.



- Jeee!



Spremam se za izlazak i usput dajem baki raspored Makovih sati do spavanca. Kad se klopa, kad se peru zubi, kad se gasi kompjuter, kad se čitaju priče, kad se gasi svjetlo.



Čisto sumnjam da su ga se striktno pridržavali.



Stižem kući oko jedan iza ponoći. Mak spava. Dajem mu poljubac. Drugi. Treći. Pa zaspim i ja.



Pročitajte ostale blogove Denisa Giljevića!