Neuredne bilješke majstora s mora & jezera



Prvi dan



Vlak za Split kreće u 23:20. Baksi i deksi (sleng za didu i baku) već su odavno na željezničkom kolodvoru, trpaju prenatrpani auto na vlak. Čekat će nas pod satom. A sat otkucava. U 22:20 grabim Maka. Vrijeme je da se krene. Mama daje posljednju torbu i dijeli posljednje upute. Mak dijeli poljupce. Ja si gruntam svoje. Iako je torba samo kap u moru stvari koje nosimo sa sobom, nadam se da ova posljednja nije ona koja će preliti čašu, da je ne nazovem putnom torbom koja će prevrnuti auto.



Izlazimo iz kuće. Pola ćemo puta pješice, pola tramvajem. Nogometnim rječnikom, Mak je rastrčan i željan igre. Prema istom rječniku, ja sam jazavac.



- Ej, Mače, jesi li ponio koji crtić? – pitam kao zadnji naivac.



Odgovor je jednostavan. Mak trči kući po crtiće.



- Dva - tri, nemoj više, pliz! I požuri, zakasnit ćemo, čovječe!



Vraća se s pet crtića, onako, lagano, samo što ne puzi kao omiljeni kućni ljubimac Skockanog. Trpamo ih u torbu koja će prevrnuti auto. Jurimo na stanicu i uskačemo u tramvaj. Pješačenje ne dolazi u obzir.



Baksi čeka pod satom. Deksi puši na prvom peronu. Kupujem još par stvari na kiosku. Kao da ih nemamo dovoljno. Mak jurca po kolodvoru. Malo se igra skrivača s nama, a malo lanca-probijanca sa stranim turistima. Oni baš ne kuže što se događa pa se samo pogledavaju i smješkaju kad im grupicu razbije malo tane. Ja kužim da ću poludjeti ako još jednom negdje nestane. Treći se put vozi vlakom, a ponaša se kao da mu je prvi put. Sad bi mi dobro došao povodac. I brnjica. Da nekog ne ugrizem.



U kupeu sjede neki backpackeri. Inozemna čeljad, vidim im u očima, ne moraju ni plaziti jezik. Pokušavam ih istjerati svojim engleskim pred kojim su bježali mnogi, ali na kraju ipak moram posegnuti za jačim oružjem – rezervacijama.



Ustaju nevoljko, vuku se gore od Maka kad nam se najviše žuri, ali napuštaju odjeljak.



- Mak, daj pet – kažem.
- Zašto?
- Pa istjerali smo okupatore.



Mak ulazi u kupe kao Napoleon u Pariz. Ali umjesto da sjedne kao car, krene skakati sa sjedala na sjedalo i ispuštati krikove. Pentra se posvuda, pali i gasi svjetlo. Mirnije je u kavezu s majmunima. Zatvaram prozor. Da ne ispadne neko zlo. A konkretno, da ne ispadne Mak. Vrijeme je da povučem ručnu prije nego što on pronađe način da dosegne kočnicu za opasnost.

- Ako se ne smiriš, džabe si nosio crtiće, neš na moru gledat nijedan!



Neš ti prijetnje. Ali ipak je djelovalo kao sredstvo za smirenje. Samo na malo drugačiji način.



- A ja bih saaad!



Vadim laptop. Gasim svjetla. Puštam crtić. Mak uzima svoj jastučić i liježe. Naš kupe sad je Gold Class dvorana Cinestara. Brojim crtiće umjesto ovčica. Jedan, dva, tri... Spava.




Sad ću i ja. Ipak neću. Mak spava, ali nožice su mu budne. Čim me posjeti kakav takav san, Mak ga iz mojih očiju šutne van.



- Jesi dobro spavao? – pitam ga u zoru.
Aha. A ti?



Moj su odgovor progutali razdragani krikovi. Ponovo smo u džungli na šinama. Kojih, srećom, do Splita još nije puno ostalo.



Silazimo iz vlaka. Mak šizi jer je deksi brza kao da mu je na plećima dvajst ljeta a ne dvajst kila putnih torbi.



- Zašto dida uvijek mora juriti?



- Mora nam skinuti auto s vlaka, zato.



- Ma! Uvijek juri!



Mak odmahuje rukom nezadovoljan mojim opravdanjima. Ugledao je brodove. Sad me vuče za ruku.



- Brodovi! Idemo gledati brodove!



- Ej, čovječe, daj da popijem kavu! Sada...



- Idemo gledati brodove!



- Oke, ali prvo...



Idemo gledati brodove!



Idemo gledati brodove. I rakove. I konopce i more i mreže i alge i razglednice na kojima majmuni i psi puše (?!). Sa zavišću pogledavam prema baksiju i deksiju koji u kafiću s mirom ispijaju prve kavice. Odlučujem svima pokvariti sreću.



- Pokret, pokret – vičem na Maka kao kapetan na lijene mornare i mašem onima čije su prsti na toplim šalicma, - ima brodića i na Baćinskim jezerima! Ajmo, pokret!




Ukrcavamo se u auto u kojem je ostalo mjesta još samo za paniku. Klime nema. Ako netko prolije i kap znoja previše, podavit ćemo se. U Omišu već dobro mi znani prometni čep. Temperatura u autmobilu raste zajedno s mojim tlakom. Na Maka pada torba. Srećom po njega, to je onaj frižider za plažu. Pa ga hladi. Puštam glazbu. Dječake. Mak želi da pustim Lovrinac još jednom.



- Bam bam bam bam!



I još jednom. Bam! I samo još jednom. Bam! Pa samo još ovaj put. Bam! Pa zadnji put.



- Da pustim još jednom? Oćeš da i ja završim na Lovrincu? A? A?! – pitam izluđen.



Zaspao je. Još jednom. Ajde, neka se i meni ispunila želja.



Dječarac se budi nadomak Gradca.



Jesmo stigli?



- Evo, samo što nismo. U Gradac. A to ti je blizu Baćine. Svratit ćemo malo do naših rođaka.



- E, baš dobro što sam zaspao – govori mi sav ponosan, - brže mi je prošlo vrijeme!



U Gradcu napokon dobivam priliku popiti kavu. Mak dobiva zadatak razdijeliti darove malim rođacima. Treba ga otkraviti, u početku je uvijek malo suzdržan. Jedan zadačić koji zahtijeva barem minimalnu razinu komunikacije i halapljiv pogled na tuđe igračke čine svoje. Mak se pridružuje svom društvu, mi stariji za stolom čavrljamo uz kolače i sok. Službeni početak odmora.



Još se jednom uspješno ukrcavamo u dupkom pun auto što zahtijeva visoku dozu strpljenja i razvijen osjećaj za kombinatoriku.



Poslije pun kufer puta od Zagreba, napokon stižemo do cilja - Baćinskih jezera. Pozdravljamo se s mojim stricem dok Mak isporučuje poklončić bratiću. Baksi i deksi se bacaju na izbacivanje prljavština iz netom otvorene kuće kako bi bila spremna prihvatiti ljudstvo, a ja organiziram složenu operaciju iskrcavanja opreme za dvadesetodnevno preživljavanje. Maku su misli već u vodi. Nije to loše. Na kopnu mi ostaje mali zombi koji mi bez pogovora pomaže nositi stvari.



Nakon tona & tona iskrcane robe & garderobe, odlazimo do jezera po zasluženo osvježenje. U vodi sam do grla. Mak je u vodi do koljena iako su mu narukvice na nadlakticama, a šlauf oko struka.



- Daj plivaj, čovječe!



- Neću!



- Zakaj?



Jer ima morskih algi!



Čupam morske alge iz jezera i bombardiram ga vodenim biljem.



- Vidiš da te neće pojesti, nisu to biljke mesožderke!



Pristaje na kupanac. Ali tako da ga ja poput remorkera oteglim tamo gdje nema morskih algi. Baš kao i sreća, plivanje moje srećice kratko traje.



- Tata, ajmo loviti ribice!



Hitam po mrežu. Lov na ribice znači da ja hvatam sitne ribe po plićaku i predajem ih u ruke Maku koji im na brzinu podijeli poneki savjet pa ih pušta natrag u jezero. Mislim da u dvadesetak dana niti jedna ribica u jezeru neće ostati pošteđena ovog rituala.



Primjećujem da mu nedostaje jedna japanka. Niti ne pitam gdje je. Znam da je zauvijek izgubljena. Prije bismo pronašli Atlantidu.



Na vodi smo i oko nje sve do zalaska sunca kad se selimo na terasu. Igramo mao mao. Pobjeđuje baksi, ali se Mak ne buni. Čudo. Zatim klopa večeru kao nikad prije, cijele tri šnite kruha s nutelom. Čudesno. Ne buni se ni kad ga pošaljem da opere zube, a čak ni kad ga otpravim u krevet. Zapanjujuće. Sjedam pred telku i s deksijem gledam loš Dinamo. Mak u spavaćoj sobi gleda dobre crtiće. Mislio sam da će zaspati i da ću izbjeći čitanje priče za laku noć, ali on je još budan u trenucima kada katastrofalni Dinamo čudom prolazi.



Odabire Čudnovate zgode šegrta Hlapića. Čitam dok u sebi brojim poglavlja umjesto ovčica. Jedan. Dva. Tri. Čet... Zaspao je.



Odlazim na terasu i sjedam za kompjuter. Mjesečina. Namreškano jezero. Mir. Ali ne i potpuna tišina kao inače. Čuje se zujanje ulične svjetiljke i kljucanje po tipkovnici. Noćna ptica zapisuje događaje prvoga dana do duboko u noć.



Pročitajte ostale blogove Denisa Giljevića!