- Halo, reci...


- Čuj, Mak je dobio kozice.


- A jel?


Malo me štrecnulo iako znam da su vodene kozice u dječjoj dobi najčešće voda od bolesti. Uostalom, neki namjerno furaju klince na Varičela Festivale kako bi se kikići nanjupali kozica i preboljeli ih onda kad je to najbezbolnije. Ali bolest, kakva god da je, bolest je. Može poći naopako, pa makar i malo. Možda nisam u pravu, ali meni je nekako blesavo biti klinconoša, nositi klinca među viruse.


A eto, i tako se dogodilo samo po sebi pa se ne moram više baviti pitanjima čiste savjesti. Makov je najbolji frend nestao iz vrtića na dva tjedna. Ako ga nisu oteli vanzemaljci mogla je biti samo neka dječja bolest. Nije bilo ni najmanje šanse da im Mak utekne, morao ih je dobiti od njega. Čemu služe prijatelji?


Što se pak mene tiče, morao sam ih skupiti sve. Kao što se desetljećima poslije dječjih godina koje su prohujale s vihorom (ali i proizvele velike količine antitijela na odrastanje zbog čega me ponekad proglase djetinjastim) moralo Pokemone. Kozice, ospice, mums, rubeola... Sve su redom ispisivale stranice moje najranije povijesti (bolesti).


U usporedbi sa mnom, Makovih skoro šest godina za prvu pravu dječju bolest izgledalo je kao kasno paljenje.


- Jel imao temperaturu? – pitao sam.


- Malo. Sinoć. Provjeravaj, molim te. Ako ga svrbi, poprskaj mu kozicu pjenom. U ormariću je. I javi u vrtić.


Javio sam u vrtić. Obavijestio sam i baku koja samo što se nije rascvala od sreće.


- Jao, baš dobro da ih je dobio sad! Prognoza vremena je katastrofa u naredih tjedan dana, pa mu neće biti žao što ne može u parkić!


Ah, bake i njihove ideje... Što reći. Možda tek ovo - zaboravio sam provjeriti temperaturu. Previše uputa za starog. Kad je mama poslije provjeravala, nije ju imao niti ju je poslije više dobio. Tako da sam se izvukao.


Siđem ja do Maka tako prvi dan bolesti, a ono, nasred čela - varičela! Velika kao rođendanski balon.


- Čovječe – velim, - pa tebi i na čelu piše da si bolestan!


- Kaj?


- Ma nikaj. Zekam te.


- Aha. Okej. A tata, vidi, imam osmice...


- Ospice, Mak, ospice se veli... A i nemaš ospice nego vodene kokice.


- Ne, tata, imam kozice!


- Imaš pravo. Zabunio sam se. Nego, kaj ćemo ti i ja raditi dok si u karanteni?


Pogledao me očima iz kojih je iskrila lukavost i odmah sam znao da ćemo raditi sve što hoće. Bio je bolestan, a ja bolesno popustljiv.


- A tata... Mogu igrati kompjuter?


- Ma možeš, naravno.


- Dugo?


- Najduže.


Za vrijeme boravka vodenih kozica koje su najprije obećavale brda (i ispunjavale obećanja!) a potom dubile kraterčiće na Makovoj površini, dogodio se začudan fenomen. Mak je bolovao, ali ja sam bio taj koji je pao u krevet. Kozičavi je dječačić organizirao viteške turnire, bavio se ekstremnim sportovima poput stilskog skakanja s namještaja na namještaj, maratonskim bestreptajnim gledanjem crtića i kompjuterskim igrama bez granica. Sportsko-virtualne je aktivnosti prekidala proljetna sjetva igračaka po cijelom stanu koju nije nimalo ometao izlazak stada kozica.


Ja sam, iako barem naizgled zdrav kao povrće, padao na sofu kao pokošen čim bi kročio u zaraženo područje. Sav bih onemoćao, a oči bi mi se sklopile same od sebe. Po cijeli bih dan samo knjavao i zijevao. Tu i tamo hipohondra bi obišao izvorni bolesnik i pitao ga kad će se probuditi.


- Evo, još samo malo, još samo malo.


Ustajao bih, na jedvite jade, tek da mu pripremim ručak ili pošpricam kozicu koju bi Mak označio kao crnu ovcu odnosno onu koja je odlučila malo zasvrbjeti. Pa bih se opet nasukao na sofu kao kit na žalo. Neobjašnjivi se fenomen ponavljao iz dana u dan. Ponekad bih nagovarao Maka da legne kraj mene i odspava, kao, bolestan je, pa za njegovo dobro. Srećom, uspijevalo je.


Nije me uspijevala razdrmati niti njegova razdraganost, da ne kažem ponos & dika, zbog toga što, eto, ima kozice. Svakog bi dana dotrčao do mene i podnio mi izvješće o novorođenim kozicama.


Jedno je jutro doprašio do sav ozaren, natežući si ušnu resicu.


- Tata, tata, vidi! Imam kozicu u uhu!


Drugom je prilikom veselo poskakivao na stolcu, čeljusti razjapljenih kao cirkuski lafčina. Nije mi dao mira sve dok nisam sa svih strana razgledao novog stanara njegova grla.


Trećom se zgodom dogegao do mene napola spuštenih hlačica, nasmiješen ne od uha do uha nego od kuhinje pa sve do spavaće sobe.


- Tata, tata! Vidi! Imam jednu kozicu...


- Dobro, oke, Mak! Vidim, vidim! A sad se obuci, pliz, pliz!


Toliko su ga na kraju radovale te kozice da sam očekivao kako će ih početi maziti i paziti i zvati ih Darkić (odmah mi je pao na pamet stari dobri Zekoslav Mrkva i ona epizodica s majmunima roditeljima i nacvrcanom rodom). Ono, baš ih je zavolio. Srećom, nisu ga puno svrbjele. Prije bih rekao da su ga inspirirale. Za razliku od mene.


Tako je nekako prošla naša prva prava dječja bolest. Mak je prebolio kozice bez većih ožiljaka. A ja sam onaj koji ih je preležao. Bez previše buđenja.



Pročitajte ostale blogove Denisa Giljevića!