1695-etiam-tu-mak-mi-filmofili

Ne, nikad neću priznati da je TV zauzimao središnje mjesto u mom životu, ali da se ta naprava nalazila u samom središtu našeg stana, e to je neporecivo. U tom svjetlu katodne cijevi (danas je cjevčica zamijenjena svjetlucavim kristalićima) u kojem su se kupali naraštaji, treba sagledati i moju malu morsku ideju (nazovimo je slobodno i sebičnom željicom) da u sinčiću, pored svih ostalih radosti roditeljstva, jednoga dana dobijem i savršenog partnera za sva ona mojem oku ugodna buljenja u ekran. Ona je dijelom proizašla iz činjenice da filmove, još od malih očiju, ne volim gutati sam kao duh nego u društvu ljudi vedra duha. Može se slobodno reći da sam razvio neizlječiv oblik filmofilije pod nazivom filmofilantropija. Možda čak i do te mjere da mi je zamalo važnije s kim gledam od onoga što gledam.

No s prvim koracima koji su Maka opasno približili čarobnoj kutiji, suočio sam se s par prigovora savjesti.

TV je zlo, oružje protiv zdrava uma, govorili su mi mnogi. Što preko TV-a, što u četiri oka. Najradikalniji od tih boraca protiv zla izgnali su ga iz svojih domova, oni blaži ograničili su kretanje njegovih UV (ultraviolent, op. a.) zraka. A ja? Umi(ri)vao sam savjest time što od pamtivijeka tu napravu tretiram kao vješticu. Samo što narod umjesto na središnjem gradskom trgu okupim u dnevnoj sobi pa ga palim i onda svi skupa s neskrivenim užitkom gledamo kako gori.

Drugo pitanje koje mi je kopalo drob ticalo se dobne granice. Kada bih ja to Maku smio otvoriti put prema sedmoj umjetnosti a da ne pređem granicu koju su postavili savjesni roditelji i svjetski stručnjaci? A moja je nestrpljivost pomalo postajala jača od mene i kad bi krenuli odmjeravati snage, bez većih bi mi problema oborila ruku. Na daljinski upravljač.

Krenimo ipak povijesnim slijedom. Čim je Mak dovoljno stasao da mi samovoljno uleti u kadar, posegnuo sam za zalihama Baby Einsteina kojima sam sustavno i potajno obogaćivao policu s DVD-ovima. Više iz neke eksperimentalne znatiželje, tek da vidim kako će reagirati. S Einsteinima je stiglo Makovih pet minuta. Toliko je naime zadržavao pažnju, što meni nije nikako nije bilo dovoljno da sklopim ponekad umorno oko. Bajdvej, Baby Einsteini ni ne pokušavaju prikriti kako nisu samo razigrano šarenilo za kikiće nego raskošni katalog TV prodaje igračaka koje se vrte u njima i koje treba utrapiti roditelju.

Kad su u naše malo kućno kino preko nekih frendovskih distributera stigli Teletubbiesi, Mak je možda imao dvije i pol. S Teletubbiesima se Mak preobrazio u pravog malog Ivicu u zemlji crtića, ali tada je došlo i do našeg prvog razmimoilaženja u pitanjima ukusa, da ne kažem sukoba generacija. Mak ih je mogao (i želio) pratiti puno duže od tričavih pet minuta dok ih ja duže od toga stvarno nisam bio u stanju gledati. Pozitivni učinci tog razmimoilaženja bili su ti da sam sada s Makom u naručju bez problema uspijevao uhvatiti rundicu slatkog sna. Još sam nekako mogao otvorena oka preživjeti četiri spodobe u carstvu zečeva, ali u usporedbi s onim bejbifejs suncem čavloglavi iz Hellraisera meni izgleda pitomo kao pekmezavi Hugh Grant u romantičnoj komediji. Da se mene pita, sunčeko bih ubacio u dramatični spot koji upozorava na štetnost izlaganja njegovim zrakama bez adekvatne zaštite.

Zaredali su Praščić Pepa, Baltazar, Roary, Tomica i prijatelji, Vatrogasac Sam, Bob graditelj, sve neki likovi koji su i meni i njemu držali usta širom otvorena. Troipogodišnjak je bio zadivljen, a ja - s kojom godinicom na plećima više - neprekidno sam zijevao. Cijena koju sam plaćao da bih došao do filmskih radosti bila je visoka doza kisika koju sam bio prisiljen usisavati kako bi mozak održavao operativnim barem hladni pogon.

Crtić na koji smo se podjednako napalili bio je Spužvabob Skockani i jedino oko čega smo se prepirali bilo je tko je zapravo zvijezda crtića – Maku je to bio Spužvabob dok sam ja, ne bez osnove, tvrdio da je zvijezda zapravo Patrik.

Ovo je ponašanje za svaku osudu! Klinac jedva da je objesio partihlek o klin, a njegov ga rođeni otac navlači na isprazno buljenje u TV! Pobogu, što je sljedeće?!

Dugometražni crtić, naravno. Novi korak prema filmo(fam)iliji.

Jedan od prvih koje je mogao gledati od početka do kraja, pa i više puta zaredom bio je Ples malog pingvina. Maku je crtić bio mrak, meni je mrak padao na oči. Nije mi se nikako sviđao. Pokušao sam mu umjesto nacrtane pingvinčadi podvaliti dokumentarac Carsko putovanje, ali bilo je izgleda malo prerano za prave pingvine. No uskoro su se Plesu pridružili Shrekovi, Madagaskari... Izbor se širio pa sam i ja pronašao svoj komadić animiranog američkog sna.

Ej, jel ovaj samo lud ili je notorni zločinac?! Fila dijete crtićima, a znamo da su oni dileri lakog nasilja! A lako nasilje u crtićima vodi ravno u teško nasilje u igranim filmovima... A tek kad ti se, mili oče, nasilje prelije iz dječje sobe na ulicu, onda će ti društvo biti krivo! A upozorili smo te!

Primljeno na znanje. No stvari definitivno nisu crno-bijele kao telkač u prabakinoj sobi koji je još čvrsto stajao na drvenim nogama dok sam se ja tek pokušavao osoviti na svoje. Velika većina mojih superfrendova, nas petnaestak iz sedamdeset i neke, odrasla je na Tomu i Jerryju & comp. koji se mrve uzduž i poprijeko, ali nijedan danas nije obiteljski siledžija ili krvoločni krimos. U osnovnjak smo ušli već dobrano podijeljeni na herojske ilegalce i snage mrskog okupatora iz Otpisanih te se lovili, mučili, uništavali i strijeljali po školskim hodnicima još sljedećih nekoliko godina, ali ne pamtim da je itko ikad u odraslom stanju poštovao zakon šake. Kad smo već kod šaka, ja sam za princip da nakon obrade svih informacija uzmete stvari u svoje ruke i sami procijenite što je dobro i u kolikoj mjeri. Je li prerano pustiti četveroipogodišnjaka da se nađe oči u oči s Voldemortom? Ne znam. Nekome je kasno ustati u sedam, drugome je prerano ako se digne u deset. Na koncu konca, Mak i ja filmiće gledamo zajedno i za to vrijeme puno pričamo – on ispituje, ja se trudim dati razumljive odgovore, što počesto zna biti vraški izazovno. Rijetko, vrlo rijetko bude bačen sam pred TV kao gladijator u arenu s lavovima. Uglavnom se to događa samo kada se veš nagomila kao da je dan kupanja sjevernokorejske vojske ili kada suđa za pranje ima kao da je upravo stolom protutnjala svadba a ne tročlana obitelj. Televizijsko-filmskom terminologijom – nek crkne parental lock, živio PG (parental guidance)! I nikako ne primite k srcu ovaj kvazitraktat kao soljenje pameti, draže bi mi bilo da tekst doživite kao neslanu šalu. To je ionako tek - priča. I svatko ima svoju.

Časni suče, neka optuženi ipak nastavi iznositi svoju obmanu... pardon, obranu!

Zahvaljujem tužitelju na pruženoj prilici.

Dakle, Mak je je imao otprilike četiri i pol kad mu se glavica koja je dotad kružila oko kutije s igračkama našla između mene i TV aparata te izazvala djelomičnu pomrčinu titla Gospodara prstenova.

-Ej, mali, krilo ili kidaj!

Izabrao je moje krilo i tako uz komentar roditelja kao vrijedan dodatak DVD izdanju odgledao dobar dio integralne verzije Prstenove družine. Već sutradan nas je mama uhvatila usred mačevanja dok su se na tevejcu vrtjele Dvije kule.

-Hej, hej, misliš da je pametno da Mak to gleda? - sasjekla me pogledom k'o mačem.

-Oprostite, molim? – pitao sam ja.

Obranu je umjesto mene iznio maleni gospodar situacije.

-Ali mama, to ti nije za stvarno, znaš? – rekao je Mak i usput mi zadao smijehonosni udarac drvenim mačem u rebra.

Put u igrani film bio je otvoren kao i polica s DVD-ovima. Sljedeće hitove koje je Mak s nje poskidao lakoćom kojom sam ja posezao za torrentima bile su Kronike iz Narnije te Jacksonov King Kong.

Naravno, nimalo ga nije zanimala ljubav gorostasnog majmuna i sićušne plavuše nego kreševo između Kinga Konga i dva tiranosaura – posljedica nemilosrdnog vrćenja tog poglavlja bila je ta da se Mak maksimalno zapalio za razred Reptilia, pa nam je stan doskora bio zatrpan dječjom literaturom & dokumentarcima koji trančiraju doba kada su apsolutni gospodari Zemlje bili veliki gmazovi do najsitnijih detalja.

Usporedo s tim, petogodišnjem se Maku strašno dopao i dr. House pa nam je stan više ličio na kliniku nego na topli dom, a svatko tko bi nam prešao prag bio je tretiran kao pacijent.

Optuženi, dosta je bilo, ne možemo to više slušati! Sramite se! I nikako vam kao olakotnu okolnost ne možemo uzeti u ubzir to što ste djetetov otac! Vrijeme je da donesemo odluku!

Dok porota zasjeda, da dodam još ovo. Maku je nešto više od pet i pol, a pored kojekakvih crtića, voli pogledati filmiće Charlieja Chaplina & Bustera Keatona, gušta u Ratovima zvijezda, slatko se smije i mr. Beanu, a s vremena na vrijeme natjera me i na National Geografic gdje mu moram pričati sve što se događa u dokumentarcima. Zaključci, anegdote i spoznaje koji proizađu iz druženja s filmom i crtićem znaju biti vrlo interesantni pa i duhoviti.

Priložit ću par njih kao dokaze, iako znam da se neću izvući.

Dokaz 1. – mačevanje

Kreće naša uobičajena runda mačevanja, kad Mak odjednom vikne: „En garde!“

-Heh... Odakle ti to, mladi d'Artagnane?

-Pa iz Toma & Jerryja!

Dokaz 2. - Indiana Jones i posljednji križarski pohod

-Tata...

-Molim?

-A hoću gledat Spužvaboba! Tamo brže bude smiješno!

Dokaz 3. – Ratovi zvijezda (Povratak Jedija)

-Tata... Moraš vjerovati da bi mogao podići svemirski brod iz vode...

-A ako ne vjerujem?