Ne želim reći da je naša kuća bila opsjednuta, ali njezinim je sobama i hodnicima prošlo zaista mnogo duhova. Često su njome haračili vedri duhovi, ponekad bi u nju zalutao kakav uzburkani duh, ali najduže se možda zadržao šumski duh sa sjekirom, Zagor Te Nej, jer sam kao mali doslovno gutao Zlatnu seriju i Lunov Magnus. Jedini duh koji nikada nije prešao prag našeg doma bio je sportski duh. Okej, dida je bio vratar nižerazredne rukometne momčadi i završio karijeru kao vratar veteranske rukometne momčadi, ali je meni od nabacivanja rukometnom loptom bilo daleko zanimljivije povremeno iz ormara izvući suspenzor i čudom se čuditi čemu taj predmet služi. Jedini sport koji i danas prakticiram povremeno, košarku, počeo sam haklati tek krajem srednje škole, a dogurao sam do razine prvog picka na draftu kada lideri naših rekreativnih momčadi krenu birati trojke.



Kad se Mak prestao spoticati se o silne lopte i loptice koje su se valjale stanom kao oni suhi grmići pustinjom i počeo ih manje više suvislo napucavati ili hvatati, u moju se glavu uselila ideja o zdravom duhu sa stalnim prebivalištem u zdravom dječjem tijelu. Mnogi Makovi vršnjaci već su odavno prihvatili kojekakve sportove ili aktivnosti, bilo da su ih sami tražili bilo da su dobili što su tražili njihovi roditelji. Naravno, pritom nisam razmišljao o budućoj sportskoj zvijezdi koja će ocu osigurati mirnu starost u nekom ljetnikovcu na Azurnoj obali ili novu mladost u kockarnicama Las Vegasa nego isključivo o zdravoj rekreaciji, sportskom nadmetanju i druženju, sudjelovanju a ne pobjedama (nije da nisu dobrodošle, ali nisu presudne), dakle, o onom sportskom duhu koji je u mojem djetinjstvu ostao pred vratima.



Prvi je pokušaj da mu približim sport neslavno propao. Predložio sam mu da odemo skupa na hakl pa da vidi kako veliki dečki igraju. Oduševljeno je prihvatio („tooo, odlična ideja!“) , ali jedva smo dvaput provukli loptu kroz mežicu, a Mak je već počeo zanovijetati da mu je dosadno. Pod takvim sam pritiskom pružio jednu od najlošijih partija u svom i tako skromnom sportskom životu.



Nova prilika da ga upoznam sa sportom i sportskim borilištima došla je sa stricem u čijim se džepovima uvijek pronađe ulaznica viška za domaće utakmice Medveščaka. Prema legendi koju sam čuo kasnije, Mak je nekako izdržao dvije trećine na tribinama gdje ga je ponajviše oduševljavalo kada bi ga stric podigao u zrak, da bi na koncu stricu ugasio navijački žar i lišio ga napetosti završnice tako što ga je odvukao van iz dvorane kako bi malo pred njim glumio klizanje.



Da Maku nije važno hoće li ugurati loptu u gol ili je prebaciti preko mreže, da ne šljivi pravila pet posto i ne razmišlja nimalo sportski sve dok u glavi ima neki svoj ludi scenarij, shvatio sam kad sam ga poveo na teren kako bih ga ubacio u igru umjesto da samo sjedi na klupi. Oboružao sam se opremom za stolni tenis i nogometnom loptom pa poveo Maka na igralište („tooo, odlična ideja!“). Imitacija života Zorana Primorca nije trajala više od pet minuta. Mak se popeo na stol i reket je učas postao mač. Nogometni je teren polučio bolje rezultate, ali sam ipak na kraju umjesto sportskog spektakla dobio njegovu malu kazališnu predstavu. Nakon tri udarca prema golu (sve sam ih obranio!), Mak je odglumio pad preko lopte i dosudio faul. Nakon toga je proglasio poluvrijeme i poslao nas u svlačionicu. Kraj priče.



Pokušao sam s badmintonom, streličarstvom, trčanjem, rukometom, tenisom itd., ali taman kad bih se ponadao da je neki sport in, Mak bi taj sport prvom prilikom bacio u aut. Iznebuha, kao mogući adut u zakučastim rukavcima moje potrage za aktivnošću kojom bi se Mak bavio duže od pet minuta, iskočio je njegov dragi prijatelj kojeg su roditelji netom upisali na taekwondo.



- Mak, Ivo ti ide na taekwondo! Oćeš i ti?


- Daaa, odlična ideja!



I tako je Mak odradio svoj prvi trening. Nevjerojatno, ali Mak nije negodovao ni nakon trećeg treninga pa sam mu, razgaljen, obećao kupiti kimono. To ga je oduševilo. Do četvrtog treninga. Kada je rekao da ne želi više na taekwondo. Iako posjedujem samo onaj crni pojas koji mi drži hlače da ne spadnu, ovoga sam se puta odlučio boriti. Jednom sam ga uspio oboriti time da ne može prestati sada kad sam mu obećao kimono. Drugi sam puta promijenio taktiku i rekao da je baš dobro što ide na taekwondo jer onda on meni može biti kućni trener i pokazivati mi što je naučio. Za borbu s djetetom vam zaista treba pregršt lukavosti i mašte jer ono što je palilo jučer već sutra ne pali. Već sljedeći puta sve su prokušane taktike zatajile. Bili smo u svlačionici, a Mak koji je već bio odjenut u trenirkicu čvrsto je odlučio da neće zakoračiti na strunjaču. Ništa iz mojeg arsenala nije upalilo i već sam pomislio kako će me malac nokautirati upornim odbijanjem, kad mi je grogiranom pao na pamet očajnički napad škakljažom (domaća borilačka vještina, kombinacija škakljanja i makljaže, nastala u periodima između crtića na Boomerangu i Disney Channelu).



- Aha! Kako ćeš se od ovoga obraniti? Ne možeš, ne možeš! E, vidiš, zato bi trebao ići na taekwondo, tako da se možeš obraniti kada te napadnem!



Mak obožava škakljažu. Par mojih savršenih pogodaka u prave točke i iz njegovih su tugaljivih očiju suze sada naprosto curile, ali od smijeha. Uletio je na trening kao da ga tamo čeka Djed Mraz s novogodišnjim poklonima.


U principu, sada na treninge odlazimo bez većih nesuglasica. Tu i tamo, putem, Mak me priupita zašto mora ići na taekwondo pa mu ja objašnjavam da ne mora, ali mu i nabrojim par razloga zašto smatram da je to dobro. A Maku se na koncu najviše svidi priča o pojasevima i njihovim bojama.



- Kad dobijem crni onda ću biti najjači – kaže mi ponosno.



A ja onda znam da neće biti bure u svlačionici.


Na kraju krajeva, ispostavilo se da Mak, osim što se razgibava i druži, kroz svoju sportsku aktivnost polako uči ponešto i o relativnosti.



- Denis - pita on tako mene, - koliko dugo smijem biti danas u parku?


- Sat vremena.


- A daaaj, to je malo!


- Nije, Mak - odgovaram, - to nam je taman da poslije stignemo na trening.


- A Denis... Koliko traje taekwondo?


- Sat vremena.


- A daaaj, to je puno!



Pročitajte ostale blogove Denisa Giljevića!