- Mak, oćemo ja i ti danas malo do Maksimira, odigramo nogać ili badminton, a poslije možemo otići do Eve da se poigrate?



- Kaj?



- E, naš kaj? Nikaj! Stvarno mi se ne da ponavljati sto puta!



- Pitao si me hoćemo li ti i ja danas malo do Maksimira odigrati nogać ili badminton, a poslije možemo otići do Eve da se ona i ja malo poigramo?



- A zakaj uvijek pitaš kaj kad čuješ?



U pravilu uspijevam dokazati da se samo pravi da ne čuje, da ne postoji čak ni problem pretjerane proizvodnje i skladištenja viška voska koji bi doveo do ekonomske krize sluha. Ali njegovi baka i dida, moji otac i majka, doista ne čuju, izgubili su sluh u najranijem djetinjstvu. Tako sam dobio priliku i sam odrastati promatrajući njihov jezik znakova, ali... Nisam naučio mnogo više od abecede. Za moj fond riječi znakovnog jezika, siromašniji i od mirovinskog, nije bila kriva nekakva pretjerana dječja zaigranost ili pusta nezainteresiranost, prije će to biti baka Tea koja je, osim što je dobro čula, smatrala kako je bolje da odrastam uz nju i slušam što ona govori.



Kao musavi kikić nisam imao za čime žaliti – moji su roditelji uglavnom razumijevali moje želje i potrebe čitajući mi s usana, a ako ponekad i nisu, posezao sam za onim naučenim znakovima abecede i rukama doslovno slovkao svoje prohtjeve. U prijevodu, znakovi za pojmove nisu mi bili neophodni pa sam tako ostao zakinut za poznavanje jednog jezika koji je, slobodno mogu reći, poput esperanta – moji starci bez većih poteškoća parlaju, šprehaju, spikaju s Francuzima, Nijemcima, Englezima, Talijanima...



Kad sam shvatio koliko je budalasto što nisam iskoristio svoju priliku koja se ukazala u neprilici mojih roditelja, odlučio sam je ispraviti. Naravno, za mene je bilo kasno ali, vidi vidi, mogao bi to umjesto mene učiniti moj sin. Okej, nije lijepo uvaljivati teret potomcima na pleća da ispravljaju naše propuste, ali nije mu moglo škoditi.



Svojom sam traljavom gestikulacijom i uvježbanom usnom gimnastikom dao instrukcije baki da pred Makom, još od malih nogu, što više koristi ruke i pokazuje sve te silne znakove koje sam ja uspio previdjeti poput vozača koji je popio čašicu dvije previše pa skrenuo u slijepu ulicu.



Svakih nekoliko dana ušetao bih namrgođen kao prosvjetni inspektor u sumnjivu školu i ispitivao učiteljicu, svoju majku, Makovu baku, kako napreduje poduka. Baka se klela da sve ide prema nastavnom planu, ali moram priznati, ja od Maka nisam vidio ni znaka.



I taman kad sam počeo gubiti strpljenje kojeg u meni inače ima – nije da se hvalim - kao točaka prosječne haške optužnice, Mak je progovorio jezikom predaka! Kad je mahnuo ručicama, osjećao sam se kao da sam dobio znak s neba!




Nije uopće bilo važno što prva riječ koja je poput ptića poletjela s njegova dlana nije bila mama odnosno tata, što je ponekad, kad je riječ o govoru, pitanje roditeljskog prestiža. Mak je otvorio dlan, prislonio jagodice prstića na bradu pa napravio pokret rukom kao da mi namjerava pružiti ono što na dlanu nosi...



Rekao je – hvala!



Hvala nebesima, umjesto mene govorio je moj pogled koji se popeo na najvišu stepenicu, kao da je upravo osvojio olimpijsku medalju u skoku u vis.



Taman kad sam se poveselio da će odsad napredak ići krupnim koracima, a znakovi njegovim rukama teći kao pivo iz bačava na Oktoberfestu, morao sam stati na lopatu kojom sam grabio svoj optimizam. Znakova je bilo, ali su oni bili rijetki, Mak je tek sporadično pokazivao naučeno. Opet sam priprijetio baki inspekcijom, a ona se uz didu kao krunskog svjedoka obrane opet klela kako mali kad je s njima gestikulira rukama bolje, više i spretnije nego pet Talijana usred žučne rasprave.



Nije mi preostalo ništa drugo nego da se krišom uvučem na sat nastave i uvjerim se vlastitim očima. Jednog sam popodneva stigao kući s posla i umjesto da se s vrata bacim Maku u zagrljaj, šmugnuo sam iza zastora. Baki sam samo dao znak da predstava može početi.



I doista, Mak je poput pauka marljivo pleo mrežu znakova u koju se ponovo poput mušice uhvatio moj očinski ponos! Potpuno paraliziran njegovim slatkim otrovom, iskoristio sam prvu priliku kada nam se u kući skupilo dovoljno rodbine i prijatelja da bi se parada mojeg ponosa isplatila.



- Ajde, Mak, pokaži kak si lijepo naučio pričati ko baka i dida!



Donkihotovski sam se borio s malom vjetrenjačicom čija su jedra mirovala usprkos silnom vjetru u leđa koji sam dizao poticanjem, obećanjima, nagovaranjem, pa i golim rukama... A Mak ni makac. Takvo sam nešto pred gostima možda trebao očekivati od papige koju sam godinama učio govoriti, ali od sina... Na kraju sam se morao posipati pepelom.



- Ma rastura on, u rukama su mu munje i gromovi, samo se malo srami...



Mak je zato, umjesto onda kada meni to odgovara, počeo koristiti jezik znakova u parkovima i igraonicama, u pravilu kada bi se obreo u nepoznatom društvu. Nije se jednom dogodilo da neki začuđeni klinac pita:



- Mama, a zašto ovaj mali samo maše rukama?



Ponekad bih kikiću pokušao objasniti o čemu se radi. Dijete bi kimalo glavom kao da shvaća, ali bi i dalje u čudu gledalo malog pantomimičara kao da mu ništa nije jasno. Kad bih već krenuo dijeliti lekcije, jedna bi zapala i Maka.



- Ej, mali, pa ne moraš pokazivati rukama frendovima koji čuju. Ne znaju svi taj jezik i onda ne kuže što im hoćeš reći...



Mak bi klimao glavom kao da shvaća, ali već sljedeći put našli bi se svi skupa u situaciji gdje neki kikić u čudu gleda Maka i vuče roditelje za rukav.



- Zašto ovaj mali samo maše rukama?



Iako sam imao same petice kod Vladimira Grudena koji mi je predavao u srednjoj školi, moje znanje o psihi nije bilo dostatno da shvatim jesu li Makove bezvučne reakcije obrana pred strahom od nepoznatog, izraz onoga što kod djece nazivamo sramom ili nešto treće.



Taj je način neverbalne komunikacije s nepoznatom klinčadijom nakon nekog vremena iščeznuo, ali zato do dana današnjeg nije ni mrvicu načet njegov principijelan stav da ne paradira kad, eto, tati puhne. Morao sam se pomiriti s tim da ga neću moći okolo pokazivati kao cirkusku životinjicu. Konačno, zazvonio mi je u glavi i skok u vlastita usta.



Ej, mali, pa ne moraš pokazivati rukama onima koji čuju...



Na kraju priče, Mak je meni očitao lekciju koju neću tako skoro zaboraviti i iskoristio svoje umijeće onda kad je trebalo, a ne kad je trebalo zabaviti publiku. Mjesto radnje glavni kolodvor, drugi peron, treći kolosijek, prljavi noćni vlak, u kupeu ja i Mak. Moj burke Vedran, Makov stric i superheroj, baš je učinio dobro djelo, odradio ulogu taksista i nosača, zbrisao kroz pothodnik i izronio na prvom peronu s rukom u zraku.



- Ej dečko, strikan ti maše – rekoh sneno, naguravajući prevelike torbe u premalene odjeljke za prtljagu.



Mak je prišao prozoru, gotovo se zalijepio za staklo. Napravio je nekoliko pokreta raširenim rukama kao da miluje veliku loptu za pilates. Potom je desni dlan prislonio na grudi kao da će odnekud zasvirati lijepa naša himna pa ga stao pomicati gore-dolje duž prsne kosti.



Volim te puno, rekao je.



Pročitajte ostale blogove Denisa Giljevića!