Tko rodi taj i griješi. Ovu paraposlovicu ne treba shvatiti usko, samo u granicama porođajnog kanala i područja nad kojim suverenitet pripada isključivo ženama nego kao pokušaj da mi se, kao ocu, prizna barem zakonski minimum (10 posto, recimo, toliko valjda možete ustupiti) kako bih određeni, makar i minimalni iznos svake svoje greške mogao pripisivati ćudi prirode i time ipak smanjiti glavnicu koja leži na kontu savjesti.



Sad kad smo (valjda) utvrdili da sam i ja malo rodio, evo u čemu sam, između ostalog i - iz uvoda slijedi - ne u potpunosti vlastitom nesmotrenošću, pogriješio.



Nekoć davno bio sam vrlo ozbiljan konzument kompjuterskih igara. Kao ratnik plemena Commodore, igrao sam se i živio u skladu s kodeksom braće po hardveru i softveru predvodeći mnoge napade jezicima premazanima otrovom na Atari i Spectrum klanove, sve do mirovnog sporazuma i ujedinjenja koje nam je donio veliki vođa PC. Još sam neko vrijeme pod zajedničkim stijegom jahao po igricama da bih, negdje tijekom studentskih dana, naprasno zakopao joystick. Tu i tamo mi se znao zalomiti koji Need for Speed i slične uspješnice, ali to je bilo tek prekapanje po uspomenama, miljama daleko od iskapanja ratne sjekire.



Mogli ste me zatočiti u Abu Ghraibu i drobiti mi slušne koščice turbo-folkom od jutra do sutra, no malo je vjerojatno da biste ikada uspjeli iz mene izvući zašto sam nakon više od desetljeća celibata, iz sasvim bezazlenog prijateljskog posjeta, kući donio prastari Warcraft III u originalnoj ambalaži.




Što se Maka tiče, dijete je detektiralo kompjuter u poprilično ranoj dobi, ali ga se taj moćni stroj nije pretjerano dojmio. Češće bi mi posezali za njim kao sredstvom za odvraćanje njegove pažnje dok na brzinu ne obavimo kućanske ili poslove koje smo silom prilika morali ponijeti kući nego što bi Mak sam to tražio. Omiljene su mu destinacije bili dječji sajtovi s pjesmicama, bojalicama, mozgalicama i sličnim nazoviedukativnim sadržajima, čista klasika, poneka jednostavna igra ili stranica za djecu posvećena dinosaurima, no sve skupa prstići mu na pipkovnici ne bi đipali duže od dvadesetak minuta. Učas bi umjesto na kompjuteru opet visio nama za vratom. I onda danima ništa, poput lijenog mačka kojem je doživotno zagarantirana puna zdjela, ni trznuo ne bi na pokrete miša... Sve dok me nije uhvatio na djelu.



- Tata, šta radiš?


- Igram Warcraft.


- A ko su ovi? - upro je Mak pogled u ekran kojim je u kaznenu ekspediciju marširala armija kreatura.


- Orkovi? To su ti neka čudna bića, opasni ratnici koji postoje samo u mitovima i legendama.


- Tata...


- Da?


- A mogu ja gledati kako igraš Orkraft?



Možete me zatvoriti u Guantanamo i danonoćno mi vrtjeti nastupe naših košarkaša na EP-u u Litvi, ali ni vi ni ja vjerojatno nikada nećemo doznati zašto sam si dozvolio da kažem "možeš" i posjeo ga kraj sebe.



Valjda sam si umislio kako mogu radoznalog klinca imati pod kontrolom, kako sam pametniji od svih. Mak bi utrčao, ugnijezdio se u mom krilu i mirno odradio svoju ulogu promatrača. A pameti nisam došao ni kad me upitao može li sagraditi jednu kućicu. Jedna kao nijedna, mislio sam, ali doskora je Mak umjesto mene gradio čitava sela. Prijelomni trenutak ozbiljnog gubitka kontrole dogodio se kad sam pritisnut silom višom od vojne koja se valjala ekranom, na pet minuta napustio svoj borbeni položaj. Mak je uzurpirao tron rezerviran za vojskovođu i vitlao mišem kao Ekskaliburom.



- Tata, vidi, idem u napad!


- Mak, al ja igram...


- A pliiiiz!



I opet sam popustio, blesan, prokleta je zabluda da pametniji popušta... Kao olakotna okolnost može mi se barem priznati da ga nisam napustio. Sjedili bi zajedno, rame uz rame, i ja bih poput kakvog anđelčića (doduše, s putrom na glavi umjesto aureole) pokušavao održavati krhku distancu između Maka i macabrea, objašnjavajući mu kako je to samo blesava kompjuterska igrica, da su ratovi rasadnici patnji i zala, da makljaža nije rješenje, da pamet u glavu još nikom nije utjerana sjekirom itd. No vražićak zavaljen na ramenu ruke koja je držala miša bio je prejak. A ja sam ga još nahranio diaboličkim steroidima... Ubrizgavanjem minimalne doze glasovitog RTS-a u dječju svakodnevnicu došlo je do naglog pada imuniteta i on se zarazio kompjuterom na najgori mogući način.



Gotovo svakoga dana imali smo identičan scenarij.



- Tata, tata, oćemo malo igrati Orkraft?


- Misliš Warcraft?


- Da, da... Orkraft!


- A ne bi da malo crtamo, idemo u park, slažemo legiće, čitamo priče, odemo do...


- Ne, ne! Prvo Orkraft!



Ne vjerujem da slušanje Marilyna Mansona stvara monstrume niti da Warcraft proizvodi čudovišta kako to (pre)često sugeriraju mediji, no isto tako priznajem da sam em previše popustio em prerano dopustio.



Iako se ponekad činilo da od toga imam i neke praktične koristi - za 60 minuta Blizzardova opijata (barem sam minutažu uspijevao ograničiti, a to je teško, priznat ćete, posebno kad igraju razmažene zvijezde!) od Maka se moglo dobiti što god se htjelo - bio je to ugovor s vragom.



Makovi su se igra, društveni život, pa ako hoćete i ponašanje, promijenili. Promjenu su prvi osjetili maslačci na Bundeku koje je nemilosrdno kosio najprije ognjenim pogledom, a potom i drvenim mačem. Štetu sam, barem po floru, uspio umanjiti tek kad sam mu prodao foru kako su dozrele biljčice pune padobrančića daleko opasniji orkovi od onih koji su dotad već bili nagrabusili kao žuti ma(sla)čci pa je, suočen s većim izazovom, navalio na njih. Trčkaranje od poklopca do poklopca ili skakutanje po pločama, kako smo ponekad znali zabavljati tijekom popodnevnih šetnji, postalo je bjesomučno skupljanje bodova kao da je i njega zahvatio bolonjski proces, a u svim aktivnostima kod kuće, pa čak i škakljanju i grljenju, Mak je uveo nivoe!




Ili, kad mu je dida izradio luk i strijele, veselo sam mu dobacio kako je sad pravi indijanac. Prostrijelio me, srećom, samo pogledom.



- Nisam ja indijanac, ja sam elf!



Drugom sam ga zgodom bio pohvalio kako baš super pleše. Iznenadio me. Iako inače čaga kao da je satove plesa pohađao kod vješalice za kapute, taj bi put čak i Nicolas Quesnoit iz Plesa sa zvijezdama pored njega ispao preparirani pingvin. Nagazio me, srećom, samo riječima.



- Neee, tata! Borim se protiv orkova!



Bilo bi svojevrsne draži gledati ga kako ulijeće u društvance i, bilo da se radi o djevojčicama ili dječacima, starijima ili mlađima, u pravilu natjera vodu na svoj mlin skrećući tijek svake igre prema sukobu vitezova, orkova i vilenjaka epskih razmjera... Da je bilo sporadično. Više mu se ni nevinu slikovnicu nije moglo tutnuti u ruke a da on u njoj ne vidi knjigu dizanja iz mrtvih. S vremenom mu više ni društvo nije trebalo - gosti restorana padali bi jedan za drugim pod udarcima nevidljive sjekire, putnici u tramvaju bili bi zasuti kišom strijela, nevini bi šetači magijom koja je sijevala iz Makovih prstiju bili pretvarani u ovce za... Brrr.



Orkraft se uvukao svuda. U svaku igru, svaki zvuk, svaku pojavu, svaki pokret. A u mene se uvukla zebnja. I strah od maminog, sasvim opravdanog gnjeva.



Osjećao sam da bi bilo manje štete da sam otvorio Pandorinu nego kutiju Warcrafta. I kad sam se već pobojao da mi ne preostaje ništa osim egzorcizma, spasonosno je rješenje palo s neba poput obilnog ljetnog pljuska i otplavilo Orkraft u ropotarnicu po(ds)vijesti. Rješenje se zvalo - godišnji odmor.



Daleko od očiju, Orkraft je polako ali sigurno nestajao i iz srca i iz uma.



- Tata, oćemo nekad igrati Orkraft? - pita me još ponekad, ali u zjenicama se više ne zrcali odraz unutarnjeg sagorijevanja.



- Nekad...



- Oke - kaže Mak gotovo ravnodušno, a ja odahnem.



Ne može me zavarati, želja tinja. No vjerujte mi, ubuduće bih se ipak radije igrao - vatrom.





Pogledajte ostale blogove Denisa Giljevića!