- Prevario sam te. Hoćeš li mi moći oprostiti?



Mogla bi to biti rečenica koju izgovara junak nekog petparačkog ljubića koji će završiti hepiendom, ali nije. To je misao - naravno, ponešto preuveličana radi dramatike - koja bi mi ponekad doletjela poput ptice i u glavi savila gnijezdo.



Jer muljanje je nešto ružno, nepoželjno pa i neprihvatljivo. Barem izvan Sabora i Vlade, upravnih i nadzornih odbora. Mak mulja, masla i maže ponekad, ne previše, vjerujem otprilike u istoj mjeri kao i druga djeca. Ovo je zapravo vrsta malog pospremanja savjesti. Mi smo lagali prvi.



A sve je počelo jednim pozivom u goste. Frendica je, a opraštamo joj jer nije znala što čini, ponudila ožednjelom Maku - ispostavilo se - čarobni napitak koji mu je uzeo dušu. Put u kakao bio je popločen dobrim namjerama, ali da smo znali kako ćemo popuštanjem stvoriti teškog kakaoholičara, izabrali bi drugi, ako treba i treći put.



Doskora je Mak pio kakao prije podne, u podne, poslije podne, navečer. Prije obroka, poslije obroka. Prije svega, poslije svega. Malo pomalo, pio ga je i umjesto svega. Na kraju, pio ga je i usred noći. Dvaput, triput...



Jedne sam noći tako otvorio oči i na zidu ugledao sjenu koja davi i siše bočicu izobličenu do neprepoznatljivosti. Reagirao sam kao da sam ugledao zloduha.



- Majko moja, u sobi nam je čudovište iz Loch Nesquicka! - vrisnuh prestravljen.



To je bila kap kakaa koja je prelila čašu pa sam ujutro ustao odlučan da provedem djelomičnu prohibiciju, da ne kažem policijski sat - vrijeme od devet navečer do devet ujutro kad ni žličica kakaa ne smije proviriti iz kutije. Bio sam svjestan da će ukidanje slobode kretanja kakaa izazvati demonstraciju sile dječjeg plača i negodovanja pa sam se odlučio za obmanu ili, ako vam je milije, laž.



Operaciju sam pompozno nazvao "roditeljska homeopatka", gonjen (ne)opravdanim roditeljskim instinktom čuvanja djeteta od noćne invazije šećera te inspiriran izrazima novinarska patka i homeopatija. Umjesto na pamćenje vode oslonili smo se na pamćenje mlijeka, a računali smo, dakako, i na sposobnost ljudskog bića da zaboravlja. Svaka sljedeća bočica koju bi Mak zatražio sadržavala bi sve manju koncentraciju zloćudnog napitka.



Uskoro je napitak krasila divna boja nevinosti, čistoće i neokaljanosti, a od kakaa je ostalo samo sveto ime. Dugo sam se vremena osjećao kao PR genij prodajući muda pod bubrege - Mak je pio mlijeko koje sam smatrao manjim zlom, a i vrijeme pripreme se skratilo. Bilo je dovoljno pretočiti proizvod jednog domaćeg proizvođača u PET ambalažu drugog domaćeg proizvođača i laž na sobnoj temperaturi servirati djetetu. Čak sam ga počeo i zadirkivati.



- Mak, jel fini kakao?



Mak bi klimao glavom, a ja bih zadovoljno trljao ruke i smješkao se poput inspektora Draguljčeta.



Onda mi je netko ispričao pričicu, nebitno je radi li se o urbanoj legendi ili istinitom događaju jer bitna je poanta a ne forma, koja me natjerala da se zapitam: quo vadis? Otprilike, bila jednom (ne)davno jedna mama koja je svome sinu redovito davala lovicu da sebi i mlađoj seki kupi slatkače. I dječak je redovito sebi i seki kupovao slatkače. Jednoga je lijepog dana mama šetala s dječicom i odlučila ih počastiti. Slatkačima. Čim je seka u ruke primila slasni slatkač od čokse, zbunjena je djevojčica istresla kuglicu na cestu i stala grickati kornet - brat joj je cijelo vrijeme hrskavi kornet uvaljivao kao sladoled, a višak je lovice spremao u kasicu-prasicu!



Koje su posljedice moje slatke laži? Postoji li dobronamjerna laž? Kuži li dijete? Što da napravim? Iskoristio sam dan kad mi je savjest radila od 0 -24 i pitao ga.



- Ej, Mak, jel znaš ti kaj piješ?



S jezika je lijeno otkačio sportski čep i coknuo, uz krckanje izmučene plastične bočice koja je napokon došla do zraka.



- Pa znam. Mlijeko.



Svojim mi je odgovorom začepio usta. Više ništa nisam pitao. I dalje je tražio kakao, a mi bi donosili mlijeko. I nikom ništa. Već sam pomalo i zaboravio tu epizodu kad je Mak neočekivano uzvratio i podsjetio me da laži, pa i one najmanje, nevine, mogu boljeti.



Jedne smo se ljetne večeri zabavljali pregledavajući njegovu mapu s crtežima koji datiraju iz netom minulog doba vrtića. Frajerčić mi je s ponosom pokazivao svoje radove i pun žara tumačio što je umjetnik ovim kružićem ili onim križićem želio reći.



- Mak, ovo je predivno - rekao sam kad sam naletio na pravo malo remek-djelo naivnog dječjeg slikarstva, - i ovo si ti nacrtao? Mali moj Makelangelo! Kaj je to?



- Da, da! To ti je...



Održao mi je takvo predavanje o slici (tehnika drvene bojice na papiru) da sam imao utisak kako ispred sebe imam Makovića, a ne Maka. Nije da mi nije bilo malo čudno što se među crtežima spiljskog čovjeka nalazi i slika Leonarda da Vincija, ali popušio sam. Bio sam nabijen emocijama, zaslijepljen maestralnim potezima bojica, samo što mi nisu navrle suze ponosnice... Nije mi baš išlo u prilog ni moje poznavanje likovne umjetnosti. Kad me pitaju znam li neke stare majstore, odgovaram - kako ne, soboslikara Željka koji je jednom nogom u penziji, ali je napravio dobar posao u frendovom stanu. Ono, nije remek-djelo, ali frajer je pošten, neće te farbati i ne traži puno. Toliko sam jak u slikarstvu da sam popio priču na eks i opio se malim talentom.



Otrijeznila me mama koja je okrenula list papira. Tamo je stajao potpis drugog vrtićkog majstora. Suze ponosnice stopile su se u olujno more bez kopna na vidiku u koje su tonule moje lađe. Gledao je ravno u mene i treptao, a ja sam bio zaprepašten, iznenađen, utučen. Kao kad očekujete da vas Maljevič obori s nogu, a onda vas umjesto njega netko zvizne maljem. Ubrzo je nastavio pokazivati mi ostale radove kao da se ništa nije dogodilo. A obojica smo znali da jest.



U svaki sam sljedeći sumnjao. A to je grozno…



Pogledajte ostale blogove Denisa Giljevića!