Najpametniji čovjek na svijetu
Još otkad je prerezana Makova pupčana vrpca čime je manje-više svečano otvorena dionica djetinjstvo - roditeljska muka ježova ili adolescencija - odrasla osoba, totalno sam se napalio na početak onog razdoblja u kojem će dijete kužiti maltene sve osim činjenice da mu otac nije najveći svjetski kit. Ne bih štovao idolopoklonstvo sve i da sam ja taj idol kojem se mase klanjaju, ali nekako si mislim da pet minuta uživanja u ničim zasluženoj slavi, u mrvicama kruha do kojih sam došao preko pogače, ne može škoditi. Evo, toliko sam skroman da nisam tražio onih Warholom zajamčenih petnaest minuta već samo ništavnih pet.
A mojih je pet minuta došlo u sekundi. Učas sam od običnog manualnog radnika na teškim fizičkim poslovima mijenjanja pelena, guranja kolica koja bi uvijek bila natrpana svim i svačim kao da nas iza ugla čeka smak svijeta i nošenja djeteta na više tisuća tisuća metara s preprekama postao tata-mata za sve. Nisam bio više samo biološki otac nego i otac nacije pa, mogu slobodno reći, i sveti otac. Mogao sam sve i sve mi se vjerovalo na riječ.
Čak i kad bi Mak pokupio kakvu prenapuhanu izjavu tipa "nečiji tata može na ramenima nositi dva automobila ili Klička (svejedno kojeg!) pojesti za doručak", iz očiju mu se vidjelo kako vjeruje da ja mogu podići najmanje tri, a od Klička (svejedno kojeg!) složiti večeru za šest osoba. Usain je Bolt kraj mene živog mogao trčati jedino po šibice, Jose Mourinho voditi tek klub liječenih alkoholičara, Shakespeare pored mene ne bi ušao u ni u spomenar a kamoli u književnost, dok je Barack Obama, u najboljem slučaju, mogao biti zamjenik načelnika općine Donji Kukuzari. Vjerojatno je jedino što nisam mogao učiniti bilo Bradu Pittu oteti Angelinu, ali to nisam mogao (ili bolje rečeno nisam smio) iz nekih sasvim drugih razloga.
Moja je zvijezda potamnila onoga trenutka kada je mali prestao gutati samo bajke. Upozoravam, na temelju vlastitog iskustva, da su najopasniji oni klinci koji(ma) pročitaju tri knjige... previše. Maku se nekako među literaturom za uspavljivanje našla knjiga za djecu "See inside science", od te večeri meni omraženih autora Alexa Fritha i Colina Kinga.
- Tata... - pogledao me do ušiju pun ponosa.
Bio sam uvjeren da se po tko zna koji puta divi meni, no ispostavilo se da je bio opčinjen jednim od svojih revolucionarnih otkrića!
- Stephen Hawking ti je najpametniji čovjek na svijetu!
Bilo mi je poznato da revolucije jedu svoju djecu, ali otkad to klopaju očeve? Pokušao sam umanjiti štetu, dokazati kako je opasno u toj dobi rušiti određene mitove. Ipak je to osjetljivo razdoblje, zakoračio sam u četrdesete u kojima se osjećam kao da žmirećki pretrčavam autocestu.
Nisam uspio zakočiti napredak, naravno. Na mladima svijet ostaje, a na meni ostaje da se pomirim s tim.
Mirenje s činjenicama ublažio je jedan kasniji događaj koji je, prema mom skromnom mišljenju, imao direktne veze s Makovim uvidom u znanost. Jedan je dan Mak došprintao do mene iako nisam posegnuo ni za kakvim mamcem, objesio mi se oko vrata i rekao:
- Tata, volim te do kraja svemira!
Zahvaljujući Hawkingu i toj slikovnici, svijet mu više nije bio dovoljan. Iako sam se morao zadovoljiti ulogom drugog najpametnijeg čovjeka na svijetu, mislim da ću još neko vrijeme biti brži od Usaina. A i to je neka utjeha.
del.icio.us |
Digg
Pošaljite komentar