Mjenjačnica

Svoj sam krug prijatelj(ic)a počeo crtati praktički od malih nogu – jednog od najboljih, ako ne i najboljeg prijatelja, u krugu sam zatočio još u doba vrtića. Manje je sad važno što je on kad me prvi put ugledao pomislio da sam curica. I ostatak mjesta rezerviranih za one najbolje, koji možda ne bi za mene stavili ruku u vatru ali bi mi bez okolišanja platili ručak, pomogli istovariti namještaj, stavili mi na raspolaganje svoja široka ramena za plakanje ili bili spremni lajkati i najlošiji satus na Fejsu (tako sam otkrio i razliku između prijatelja i frendova – frend će ti lajkati samo ono što mu se sviđa, a prijatelj će ti lajkati sve), popunio sam uglavnom kada i svoje prve albume za sličice – u prva četiri razreda osnovne škole. Možda i nisam u pravu, ali u srcu svakog prijateljstva je dijeljenje. Barem u jednoj pretklijetki.

Kakav otac takav (bi želio da bude i) sin! Mak je danas vrlo prijateljski nastrojen prema drugoj djeci, ali da bi napravili taj mali korak za čovječanstvo ali veliki za djetinjstvo, sto smo puta morali pasti. Jedan od ozbiljnijih testova za njegov prijateljski ustroj bila je prvobitna razmjena dobara – njegovih presvetih igračaka. Dakle, dijeljenje onoga što se, barem u Maka, nagomilalo kao hrvatski vanjski dug.

Prvi put kad sam mu prijateljski objasnio kako je lijepo posuditi neku svoju igračku drugom djetetu, išlo je kao po špagi. Mak dao, Mak uzeo kad je došlo vrijeme za fajrunt.

Ali – kako kaže jedna novija hrvatska poslovica – jedan par cipela na sniženju ne čini rasprodaju. Mak je nakon tog iskustva ušao u fazu slijepog vjerovanja kako je svaka posuđena igračka zauvijek izgubljena.

Uzalud sam se ja zavjetovao da ću štiti njegove igračke i u dobru i u zlu, da sve te njegove stvari koje skrnave tuđe ručice i ja držim pod paskom u najmanju ruku kao banke račune svojih dužnika, objašnjavao da to stanje odvojenosti traje samo dok njega i njegove prijatelje ne rastavi vrijeme za spavanje te da ti prijatelji najčešće ne vrate posuđeno tek kad malo odrastu.

- Daj, Mak, posudi igračkicu… Samo malo. Vratit će ti je. I on(a) će tebi posuditi. Ajde, budi frend i daj tu igračku, vidi koliko ih imaš… – kumio sam ga i molio na koljenima.

Ne, Mak je uporno igrao na kartu prednosti domaćeg terena gdje je njegovo sve, pa valjda i sam gost.

Kad god bih spomenuo tu ukletu riječ “posudi”, Mak je bio široke ruke samo po pitanju plača i dernjave koje su od njega uvijek u neograničenim količinama mogli dobiti svi. Naravno, nakon ovakve drame igračka bi na koncu ostajala u njegovim rukama. Kristalno je jasno zašto sam taj period prozvao MAKijavelizmom i bio presretan kad je napokon prošao. Mak je počeo posuđivati igračke bez cmizdrenja, ali postojala je nova caka. Drugo je dijete pored tog mračnog predmeta želja zvanog igračka dobilo i Maka koji bi klinca – a zapravo svoju igračku – pratio u stopu. Kud posuđena igračka tu i mali Mak. Te su igre izgledale kao da imate dvoglavu aždaju – Makova bi glava non-stop bila na ramenu otimača. Nisu pomagala moja uvjeravanja kako sam ja garancija da će mu igračka biti vraćena i da ću objaviti rat svakom roditelju čije se dijete usudi otuđiti njegove relikvije. Ne da nisu pomagala nego su Maku upalila lampicu pa sam odskora ulogu zmajeve glave morao igrati ja. On bi me samo s vremena na vrijeme prostrijelio pogledom, a ja bih mu podignutim palcem davao znak da je stvar pod kontrolom. O lijepa, o draga, o slatka slobodo dok se kikići igraju, zbogom!

Na moju sreću, Mak se približavao mom idealu kudikamo brže nego Hrvatska Europskoj uniji. Naučio je dijeliti s prijateljima bez ikakvih posebnih uvjeta pa smo na sveopću radost zatvorili još jedno poglavlje. Vjerojatno ne zbog mojeg upornog zanovijetanja nego je vrijeme učinilo svoje. Više ga nije trebalo kumiti, svoje je igračke nudio sam. Bio sam ponosan cijelih mjesec dana. A onda je sve otišlo u drugu krajnost.

Jednog jutra upecao sam Maka kako puni džepove mighty beanzima (http://en.wikipedia.org/wiki/Mighty_Beanz).

- Kud ćeš s tim silnim binzima? Pogubit ćeš ih!

- Ali tata, nosim ih u vrtić!

- Šta, nemate tam dosta igračaka?

- Ma neee, mijenjat ću se!

- Ajd dobro – kažem.

I tako se to počelo ponavljati iz dana u dan. Mak je redovito nosio binze za mijenjanje. Kul, mislim si. Sve dok nisam skužio da se kutija s binzima opako prazni.

- Ej dečko – uhvatih ga na prepad, – pa kaj ti radiš s binzima kad ih je sve manje i manje?

Mak širi ruke jer je očito da pred sobom ima papka i neznalicu.

- Pa mijenjam se!

- Pa s kim?

- Pa s Marinom!

- Pa dobro gdje su ti onda binzi koje si dobio od Marina?

- Pa nemam ih!

- Pa kak ih nemaš kad se mijenjaš?

- Pa kad Marino nema binze!

Pa sad mi je sve jasno.

- Mak, prijatelji se ne kupuju. Nemam ti ja love za to. A ni matercard ne možeš peglati vječno.

- Kaj?

- Niš, niš… Ali dođi malo da ti neš objasnim.

Naravno da je bilo “objašnjenje, ludom tati radovanje”. Zato bogu fala na roditeljima koji nam vraćaju igračke koje Mak zamijeni za ništa.

Prijateljstva su savršena stvar, prijatelji divna stvorenja. I zato se doista rastapam kao kuglica sladoleda kad vidim da Mak spontano reagira čim vidi prijatelja u nevolji. Ajd, ako baš inzistirate, kad vidi prijateljicu u nevolji. Ona plače zbog nečeg. On dotrči zbog nje. Ona i dalje plače zbog neznamčega. On odglumi da se popiknuo i stvarno zvekne na pod. Ona se počinje smijuljiti. Mak se počinje smješkati. Ja se počinjem osmjehivati. Vidim na njemu da mu je milo. A meni drago.

Vrag će ga više znati kako sam izgradio svoje najranije i ponajbolje prijateljstvo. To iz mene više ne bi istjerali ni egzorcizmom. Stoga sam pokušao doznati kako to ide kod Maka, po čemu se to kuže pravi prijatelji kad si još malen i zelen.

Prilika se pružila kad je zaredao s dojmovima iz vrtića. Na pitanje kako je bilo, on bi birao jedan od odgovora sa sljedećeg repertoara:

Tata, znaš kaj? Frane me danas ugrizao!

Tata, znaš kaj? Frane me ogrebao!

Tata, znaš kaj? Frane mi je tresao ruku!

Tata, znaš kaj? Frane mi je danas rekao da sam glup!

Tata, znaš kaj? Frane mi nije dao bicikl!

Tata, znaš kaj? Frane…

- Mak, znaš kaj – prekinuh ga jednom prilikom, – a tko je tebi najbolji prijatelj u vrtiću?

Odgovor znate. Njegovo ime počinje slovom F. Čudni su putevi prijateljski…

Pogledajte ostale blogove Denisa Giljevića!

Komentari

Pročitajte i:

Bogodovštine

Mak će sljedeće sezone postati prvašić. Natovarit će knjige i bilježnice u tačke i krenuti…

Mislim... Da(kle) postoji

- Tata, a jel postoji Djed Mraz? – iznenadio me Mak pitanjem kao snijeg zimsku…

Morska zvijezda i morski praščić - Dvadeseti dan

Neuredne bilješke majstora s mora & jezera Dvadeseti dan Kuća je zaključana. Škure su zatvorene.…

Morska zvijezda i morski praščić - Devetnaesti dan

Neuredne bilješke majstora s mora & jezera Devetnaesti dan Rana zora oduvijek mi je rana…