Batina je iz raja izašla

Da. Bogu hvala. Odavno. Valjda još onda kad su mene moji starci zadnji puta isklofali po guzici kao stari prašnjavi tepih. I neka je izašla. Zahvaljujući tom izlasku u našem malom raju nikad nije bilo ni batine ni batina. Iako, priznajem nerado, bilo je trenutaka kad je bila pakleno blizu, kucala na vrata. Knock-knock-knockin' on heaven's door...

Ima nas svakakvih. Vidio sam priličan broj roditeljskih udaraca po stražnjicama tih malih vražićaka, ne baš nježne čvrge pa i pljuskice. Nije teška ruka uvijek produžetak teške naravi. Čak se i nekim mojim frendovima vrlo sličnog svjetonazora, pravim dobricama, od kojih bi to najmanje očekivao, zamrači obzor pa im ruka poleti prema njihovom malenom suncu. Svi oni žele svojim malcima dobro, u to ne sumnjam. Ja sam se samo odlučio za drugu metodu jer ne vjerujem da će nekom nakon prašenja tura doći iz dupeta u glavu. Ali nije lako izdržati. 1001 put mi je zamalo pukao film, a 101 put su mi minute strpljenja na trenutak požutjele. Ruka mi je najmanje isto toliko puta prolazila kroz apstinencijsku krizu, ali sam se uspijevao svladati. Kako te ti malci mogu iznervirati, tako ti tlak ne može dići ni sto Mamića ili deset Hebranga...

U jednoj sam situaciji zamalo prešao prag. Neki će reći da sam ga i prešao, ali ajde, ovdje ipak mogu nametati neke svoje kriterije. Vaše je pravo da se na njih obrušavate ispod teksta.

Naravno, žurilo mi se. Moramo biti tamo i tamo u toliko i toliko, a Mak odugovlači. Da budem iskren, ne odugovlači nego ne radi ništa. Da budem još iskreniji, ne da ne radi ništa nego još i odmaže. Odbija doručkovati sve dok nisam rekao da ne mora. E onda želi doručkovati. Traži kokotino (kodno ime za Dukatino). Opet mu nosim čašicu kokotina. Urla jer sam ga otvorio ja, a ne on. Traži novi, ovaj neće jesti jer je otvoren. Nosim mu novi, a sve se teže nosim sa situacijom. Nervozni mi poštar legao na zvono i u mojoj je glavi sve veća buka.

Slijedi natezanje s odjećom. Neće navući hlačice i majicu sve dok mu ih ja ne navučem. Onda udari u plač jer sam ga ja odjenuo, a on je želio sve učiniti sam. I rida li rida. Lako što rida, ali onda još i urla, bjesni. A još se i svlači. Pa sve kreće ispočetka. To traje. Jer on bulji u TV. Prijetim da ću ugasiti TV. Bez efekta. Gasim TV. Eto mi sad specijalnih efekata iz zone sumraka - prisiljen sam gledati pobješnjelog Maka. Zapovjedim mu da ide oprati zube, on urla da hoće novu četkicu. Nemamo novu četkicu, kažem, moramo je kupiti. Mak vrišti da je odem kupiti odmah i sad. Kad je i to ribanje mojih živaca nekako prošlo, odbija istisnuti pastu na četkicu. Kad je istisnem ja, poludi. Hoće on. I tako on ide sve dalje i dalje, redaju se novi nastavci Mad Maka, a ja sam sve bliže ponoru ludila. Gledam kazaljke na satu kako se približavaju jedna drugoj, sklapaju se kao ralje morskog psa, poput krojačkih škara režu posljednje konce mojeg strpljenja.

Ne znam koja je kap točno prelila čašu jer ih je još bilo cijelo more. Sjećate li se scene u King Kongu kad se gorostasna majmunčina oslobađa okova? Proživio sam je. Ispao majmun. Lanci koji su mi sputavali ruke popucali su svi do jednoga i ja sam zgrabio Maka za njegove mršave nadlaktice. Škrgutao sam zubima. U grudima mi je bjesnio rat, u očima oluja. Prijetio sam kroz čvrsto stisnute zube. Potpuno besmisleno jer Mak vjerojatno nije razumio ni riječ. Zubi su me počeli boljeti od jačine stiska. Bio sam izvan sebe. Možda je to bila sreća u nesreći jer ono što nije moglo razabrati moje tijelo, vidio je duh. Moje su šake slijedile zube. Samo što su stisnuti zubi nanosili bol meni, a šake Maku. Jadničak je već bio na prstima. Istog sam ga trenutka pustio. Gledao me orošenih očiju, prestravljen. Nije jecao. Nije govorio. Nije me upozorio. Ništa. Umjesto njega zborio je strah.

Rekao sam si - nikad više. Ne želim nikada sresti taj pogled koji mi se vratio kao bumerang i rascopao mi glavu. Jesam ponekad još vikao na njega, jesam ponekad škrgutao zubima, ali ga više nisam ni taknuo.

Malo pomalo, prestala je i potreba za škrgutanjem i vikom. Ja sam ponešto naučio, a bome i on. Mogu reći da smo išli u isti razred, sjedili u istoj klupi, prošli istu školu. I bili odlični učenici. Ja sam za peticu nervoznog poštara zakopao u dvorištu iza kuće, a mali je odustao od filmske umjetnosti i prestao snimati nove nastavke pobješnjelog Maka.

Bez obzira što mi đavolji advokati ponavljaju nikad ne reci nikad, trudit ću se da nikad to i ostane.

Uostalom, danas te malac može tužiti. I to ne mami nego državnom odvjetniku.

Pogledajte ostale blogove Denisa Giljevića!