Tata kupi mi autić, baka kupi mi sve

U mom djetinjstvu mama i tata morali su mi kupiti nešto svaki puta kad bi otišli van zemlje. Maku uglavnom moraš ubosti nešto čim odeš van. Najopasnije je naravno voditi i njega, osobito kad se kupuju rođendanski pokloni za drugu djecu. Najprije sam pomislio da će biti najbolje da manje izlazim, čak i da potpuno prestanem izlaziti. Naravno, to je nemoguće. Kad me netko nazove i pita jesam li za kavicu, ne znam reći ne. No to je druga priča, ona o djetetu u meni.

Odlučio sam odigrati ulogu Sherlocka Holmesa i malo istražiti taj zagonetni slučaj u kojem Mak čim netko u krvnom srodstvu bane na vrata ushićeno pita:

- Jesi mi nešto kupio? Novi autić?

Uzalud sam ja njemu ponavljao, kao mantru:

- Mak, ljubav se ne trži niti ne kupuje. Nemreš svaki dan dobit novu igračku.

Nije djelovalo. Dečko bi se namrštio i uvrijeđen zarežao:

- A daaaj...

- Gle stari...

- A daaaaj...

I tako bi on dajkao, a ja vrtio glavom narednih deset minuta i izlagao se riziku da mi se ukoči vrat.

Počeo sam pomnije pratiti ukućane (živimo u kući u kojoj je stanovništvo u srodstvu strateški raspoređeno u dva stana, pa sam posumnjao kako negdje postoji paralelna linija kupovanja). Najprije sam suzio krug osumnjičenika. Dedu sam eliminirao prvog. Kod njega se u džepu nikad nije moglo pronaći više od dvadeset - dinara, hrvatskih dinara, kuna... Čak se ne bih mogao zakleti da deda zna kako u RH postoji novčanica jača od Ivana Gundulića. Sve njegovo više nije njegovo i slijeva se u bakinu blagajnu. Deda jedva skuca za loto, a za cigarete i pivo najčešće žica mene ili mog brata. Brzo sam otklonio svaku sumnju i s buraza, Makova strica, i to izravnim pitanjem.

Nastavio sam igrati se detektiva. Po mom skromnom sudu, mama kupuje više nego što treba. No praćenjem porasta koncentracije igračaka u Makovom kutku, ustvrdio sam da iznosi nisu opasni ni po Makovo zdravlje ni po kućni budžet. Prve čvrste dokaze o ilegalnim aktivnostima i sumnjivim transakcijama bake prikupio sam vodeći Maka u vrtić. Frajerčić me zaustavlja na Kvatriću, hoće mi nešto važno pokazati. Vuče me do nekog sklepanog kioska i šutke pokazuje nekakvu jeftilensku opremu za policajca, plastične lisice, značka, pištolj, palica, štatijaznamštasvene...

- Oćeš mi to kupit?

- Ne - kažem autoritativno, - znaš da smo u našoj kući rekli zbogom oružju.

Nije rekao "a daaaaj". Bio sam uvjeren da je odustao i već htio pohvaliti pametnu glavicu tatinu koja kuži da nema smisla ići kroz zid, a sve prema onoj staroj kako pametniji popušta kad je, pun samopouzdanja, bombastično izjavio:

- A dobro! Onda će mi baka kupit!

Tako znači. Već sam bio spreman baki sročiti optužnicu za prekomjerno bombardiranje igračkama, ali morao sam najprije prikupiti i dokaze s terena. Fantomske igračke nisu završavale u Makovom kutku, to je sigurno. Morale su biti uskladištene negdje drugdje. Izvršio sam iznenadni pretres bakina stana. Bingo. Dokaza je bilo posvuda. Baka je toliko ogrezla u zločin, toliko se opustila da dokaze nije pokušavala čak ni prikrivati.

Priveo sam baku i odvukao je na balkon radi unakrsnog ispitivanja. Sve je priznala. Zbog olakotnih okolnosti, nesebične ljubavi koju pruža unučiću, dobila je samo zabranu prilaska dućanima s igračkama na manje od sto metara. Case closed.

Sada se iz šetnji s bakom Mak vraća ili umrljan od sladoleda ili s tri - četiri čokoladna jaja. U kojima su igračkice. Baka je nepopravljiva zločinka i brzo je pronašla rupu u mom zakonu. A ni Mak nije sasvim odustao od žicanja, samo što sad ima suptilniju taktiku. Bolest kupovanja novih igračka zamijenio je podmuklijim morašihskupitisve sindromom (vrlo zarazna bolest koja se širi punktovima gdje se skupljaju djeca, prvi put opisana u doba Pokemona), pa kad muka traženja rođendanskog poklona za kikiće mene uvede u dućan, a njega u napast, Mak upre prstom u nekog plastičnog superjunaka i vrisne:

- Ej, tata! Ja ovo skupljam! Samo još nemam nijednog!

- Gle...

- A daaaj!

Pogledajte ostale blogove Denisa Giljevića!