Urednica našeg časopisa za mame i tate "Moje dijete" sretna je što uz svojeg trogodišnjaka konačno ima i malo vremena za sebe. Kako djeca rastu, a da ipak ostanu (bar malo) bebe, pročitajte u njenom tekstu.

Ima nešto u rečenici “Kada vam dijete napuni treću godinu, sve je puno lakše”. Tako barem tvrde iskusne mame. Ja, s trogodišnjim stažem, unazad dva tjedna, totalno sam preporođena. Naprosto uživam!

U svom sinu, majčinstvu, igrama i… slobodnom vremenu.

Moram priznati da se katkada čak i dosađujem, he, he... Jer Jan se sada sam igra s autićima, a tata mu je najbolji partner za igru s vlakovima jer ja to, kao, ne znam. Ah da, i uopće se nisam uvrijedila što za neke igre Jan govori “Mama, to ne zna, dođi tata da se igramo”. Dapače, odoh ja malo na kompjutor, pogledati neku seriju ili prati kosu, vi dečki se saaamo igrajte. Mislim da sam čak malo pridonijela toj njegovoj konstataciji neznanja igranja s “muškim igračkama”. Priznajem kako mi je ubitačno dosadno pedeset puta govoriti brrrrrm, brrrrm, pa glumiti sudar, parkiranje, prestizanje, punjenje goriva. A vlakovi... pfuuu... beskrajno se dosađujem vozeći se lokomotivom. I moje dijete, pametno kakvo je, to je i shvatilo. Yes!

S druge strane, obožavam kada čitamo knjigice, igramo se zoološkog vrta sa životinjicama, radimo razne oblike od plastelina, crtamo vodenim bojama, učimo brojeve, pjevamo pjesmice, šetamo, igramo se u parku, ganjamo se po kući…

Da ne bude zabune jel’te.

Ono što želim reći jest kako je sada sve nekako lakše. Nema više pretjeranog cendranja iz tkoznakojeg razloga, prerasli smo sindrom čička kada je Jan bio konstantno priljepljen za mene, tantrumi, odnosno izljevi bijesa, daleko su iza nas (kuc, kuc, kuc), pelena smo se, na moje čuđenje, riješili k’o od šale, mališa jede sve što mu je ponuđeno, a što je nabitnije socijalizacija s drugom djecom je aktivnija nego ikada. Naime, Jan do prije nekoliko dana, nije baš volio druženje s drugom djecom. Barem sam ja to tako protumačila. Nije nikada inicirao igru, zvao djecu da se igraju s njim. Više je volio jedan na jedan igre i to s odraslim osobama. Sada uživa u igri sa svojim malim prijateljima. Trče, zabavljaju se, smiju, pričaju kao odrasli ljudi… ma milina. U posljednje vrijeme obožavam zagrebački hipodrom! Tamo je meni i frendici baza. Ona ima preslatkog sinčića, 3,5 godišnjeg Vitu koji je postao pravi Janov frendić. Nas dvije pijuckamo kavicu, a djeca trčkaraju, igraju se, i baš se – druže. Ja sam u šoku jer mogu popiti kavu bez prekidanja i “obraditi” neku suvislu temu s prijateljicom. Osjećam se kao da imam praznog hoda… tada kada me ne treba i kada su mu dovoljni prijatelji ili samo tata.

Eh da, moje dijete stvarno odrasta. Sada ga ja moram pitati “a daj se dođi malo pomaziti s mamom” pa on dotrči, sekundu se pomazimo i otrči dalje svojim poslom.

Više nemamo problema ni oko skidanja odjeće i obuvanja cipela. Veliki dečko sve sam obavlja. A odlazak na spavanje, za ne povjerovati. Kaže sam “Umoran sam” i tada kreće ritual prije spavanja, tuširanje, pidžama, “kuglice” s mlijekom, kahlica, pranje zubića i “ćorka”. Jedna pričica, pjesmica i moj mališa utone u san.

Stvarno imam odraslog dečkića, a svega mjesec dana ga dijeli od treće godinice.

No, katkada, čisto onako, za maminu dušu, Jan kaže: “Hrani me, ja sam mali” ili “Nosi me, ja sam beba”…