Odlazak u vrtić

“Mama nemoj plakati”, kaže meni moj uskoro trogodišnji sin brišući sam sebi suze. Ostavljala sam ga u vrtiću. Da! Obećavam mu da neću dok mi se grlo steže, mahnem pa-pa, pošaljem pusu i izjurim iz sobe. I tako već dvije godine. Ni Jan, a bogme ni ja nismo se do kraja baš “sprijateljili” s vrtićkim životom. Iako je Jan u vrtiću otkad je napunio godinu dana, i prošli smo i bolesti, i plakanja, i težu adaptaciju, i mijenjanje teta i spajanje grupa, mijenjanje, na koncu, i samog vrtića (iz privatnog u državni) te pod zadnje i mijenjanje lokacije samog objekta - meni i dan-danas srce ubrzano tuče kada ga vodim u vrtić, a rijetki su trenuci kada on nije pustio barem jednu suzicu mašući mi iza zatvorenih vrata.

I znam, znam… psiholozi tvrde da ako se roditelji ne pomire s tim da im dijete odrasta i odvaja se od njih, te ga s tugom u očima ostavljaju tetama, dijete će zaključiti da vrtić baš i nije pravo mjesto za njih. E da! Mislim, pričam ja njemu kako će mu u vrtiću biti super, kako će se igrati s Davidom i Vitom, fino papati, malo odspavati i evo, već stigla mama ili češće baka i djed, jer ga oni uzmu oko 14:30, no dobro. Ali katkada se stvarno pitam, zašto baš mora ići u vrtić? Zašto već mora imati obaveze, a tako je mali? Zašto mame ne mogu biti s djecom do treće godine (okej, mogu, ali s nula kuna porodiljne naknade) i zašto ne mogu raditi doma? Ipak, vrijeme čini svoje i mislim da se popravljam (ili se mirim sa situacijom?). Nadam se da kad Jan krene u školu više neću biti histerična i uznemirena, smijati se, a pucati iznutra, po svim šavovima! Na srednju školu sam mislila..:))