Ribafish vodi Rokivoja Vodostrašljivog na bazen i uči ga plivati. Kako to izgleda, koji bazen je dobar i kako je sam Ribafish naučio plivati, pročitajte u tekstu koji slijedi.

Počnimo od korijena.

Mama mi je s Korčule, tata iz Križevaca.

Stari baš i nije gajio neku ljubav prema plivanju, stara, koliko god nisam vjerovao u tračeve da Dalmoši ne koriste more jer im je preblizu - još i manje.

Ja sam osim ekstremne razmaženosti bio još i lijen, pa su me jedva nagovorili da u šestoj godini ovlaš proplivam na tečaju u Daničićevoj.

Iako sam tri mjeseca u godini živio u kući niti dvadeset i pet metara od mora.

I dobio Riba diplomu (premda sam se bar 20 metara držao za rub), ali kukavica u more ne ide bez peraja.

Dočekao ja i sedmi rođendan, ali bez peraja ni u plićak.

Nerviralo to moju najdražu babu, staru Korčulanku, treće koljeno od Olivera Dragojevića zbog kojeg imam ovaj baršunasti bariton, pa me jednog lijepog dana odvela na pecanje s našom barkom.

Nasrid vale.

Dubina 6-7 metara, udaljenost od obale stotinjak.

Nigdje ni najmanje ribice, meni malo čudno, kad veli baba da stižu neke velike ribe pod barku.

Ja se nagnem ko dijete, i pitam da gdje su te ribe.

A baba mi odvali volejčinu u dupe, upali motor i zaurla – «Jeb*le te peraje, plivaj!»

Pa sam tako uz šaku soli - proplivao.

I uskoro prokleto zavolio plivanje pa osvojio i dvije titule prvaka Hrvatske u daljinskom plivanju.

Ali i puko kad sam preplivao Faros, pa ne umirem više od želja za osvajanjem titula i medalja, ko svako normalno muško.

Svejedno, i danas koliko god mogu pobjegnem ispucat frustracije i skinut koju deku na jedan od oba zagrebačka bazena - gradonačelniče, ovo je upućeno vama.

A kako moja najdraža Jedinka, dika i ponos, Veljko RoKošić Drugi obožava brčkanje, tako je njegova majka mudro istražila sve mogućnosti i upisala ga prošle godine na bebe-ribe.

Oduševljenje je bilo povremeno, dapače, 80%-no, ali kad ga je bilo - ja najsretniji na svijetu.

Utrina je najnoviji i najljepši zabrebački bazen od dva, ali ima i ogromne propuste.

Tako se dvadeset roditelja, muških i ženskih stišče u 8 kvadrata garderobe bez odjeljka za mame i tate, do bazena idu kroz propuh biblijskih razmjera, a do tuša je još duga minuta jahanja.

S time da minuta s vrpoljastim mokrim Minivojem u tim uvjetima po mokrom skliskom podu i dvjestotinjak balavaca koji skakuću naokolo poput bijesnih volvoksa kao da doma nemaju roditelje nego sekvoje – traje jako dugo.

Anyway, iako je Rok uglavnom bio oduševljen trčkaranjem po bazenu i naganjanjem plutajućih igračaka, zadnja dva puta je plakao i nije htio u vodu. (Digresija – poruka onim zlim dušama koje su nakon te dvije banalne epizode proširile trač da na djetetu brusim svoje bolesne ambicije i tjeram ga na silu u vodu – vi stvarno niste normalni i bavite se više osobnim problemima i pustite normalne ljude na miru.)

A kako se bilo bližilo ljeto, tako smo odustali od Utrine, a on se ponovo sprijateljio s morem čim je ovo mrvu zatoplilo.

Neki dan je prolazeći kraj Utrine, rekao – «ja bi opet na bazen!»

Mihaela je odmah krenula srediti stvar, ali Utrina je rasprodana, i ostala je samo Mladost.

A kako sam radio kao spasilac tamo jedno ljeto i kako znam svaki kutak, rekoh, još i bolje.

Kad, avaj...

Ajde, svlačionice muška i ženska, prostrane, fala ti bože.

Put do tuša, s manje propuha, ali nije bajan.

E sad.

Tuševi ledeni ili vreli, bez mogućnosti reguliranja.

I mlaz traje 4 sekunde.

Kako oprati crno sklisko živahno dijete u rukama u 4 pikosekunde, isusavamboga, nemrem krumpir smočit za to vrijeme, a kamoli Rokislava Vodostrašljivog!

Al koji mi se tak divno prikelji za grudni koš ko gladni priljepak čim krene prva kap!?

I onda hodnik, hodnik, hodnik...

Ko da ćeš u Splitu 3 izać, ili ono iznad Rijeke, kad je uvijek drukčije vrijeme kad izroniš nego prije tunela...

I onda katastrofa – bazen je hodljiv samo na deset posto teritorija.

Dubina varira od 80 cm, neka tri metra dužine, a onda je metar i više.

A mi visoki 97...

Damn.

I samo je jedna teta (Utrina dvije), a i ta nije nešto zainteresirana za edukaciju i bavljenje djecom.

Tak mi i treba kad se furt nekaj žalim.

Al kolko proguta vode, bar uštedim na soku...

I nema većeg gušta nego gledat Slatkiša kako mlati onim žutim štapom po onim saturnima-igračkama i uživa na nekom svom sretnom planetu...

Ma divota...

Ribafish je bivši profesor geografije, ex-copywriter, seks-simbol na zalasku i urednik u Playboyu. I kolumnist Cosmopolitana, i urednik Svijeta piva, a bogami zna i farbat drvenariju. U slobodno vrijeme nema vremena, pjeva kad popije i laže kad ga stisnu, pliva, fuša i piše gluposti na www.ribafish.com. Dopredsjednik je društva prijatelja piva, predsjednik Curling kluba Čudnovati Čunjaš te rastavljen otac koji od 07.10.2005. uči najljepšeg i najboljeg čovječuljka na svijetu pjevati i plivati i priča mu bajke s čudnim završetkom. Mašala.