Jesenske viroze nažalost nisu zaobišle malog Jana, ali njegova mama Iva, ma koliko bila zabrinuta, odmah se primila protjerivanja “vampira”...

Dugo nas nisu snašle boleštine. Nismo bili bolesni od prošle zime kad je Jan imao vodene kozice. I nek’ ih je imao, s lakoćom smo ih se riješili. Već sam i zaboravila (a nije da sam se htjela podsjetiti) kako mrzim sezonu gripe i ovo “šatro” zimsko vrijeme kad je vani temperaturno proljeće. I kad ne znaš kako obući dijete da ne prokuha u vrtiću ili da se ne smrzne vani.

I nije ni čudo da je mališa dobio temperaturu. Najprije nekakvu poludnevnu kada mi je prespavao cijeli dan, a sutradan bio kao nov, a nakon tjedan dana je baš pošteno “zakurio”. Temperatura plus kašalj. I to takav kašalj kakav nikada nisam čula iz njegova malog grla. Promukli, suhi, s jekom… ma teško opisivi. Tu noć nisam spavala.

Sklupčala sam se uz njega misleći kako ću mu svojim prisustvom olakšati kašalj.

Nije bilo tako. Lagano sam se uspaničarila, ne znam što mi je bilo, uhvatila me panika i željela sam s njim na hitnu. Pomislila sam, da imam neku tableticu za smirenje odmah bi ju popila. Onda sam mantrala “Iva, daj se smiri”, “Iva, daj se smiri”… koji ti je vrag?!

Pa ni prva ni zadnja boleština…

Odmah sam se bacila na kuhanje prirodnog sirupa protiv kašlja (kombinacija kadulje, sljezovog korijena i karameliziranog šećera) i na smišljavanje taktike kako se riješiti virusa u što kraćem roku. Već s prvim Janovim kašljucanjem i šmrkavim nosićem krećem u “borbu s vampirima”. To u prijevodu znači, luk po cijeloj spavaćoj sobi.

Zvuči primamljivo?! Hehe… Štos je u tome da izrežem na ploške luk i stavim ga uz uzglavlje Janovog kreveta kako bi ga udisao cijelu noć. Navodno luk otčepljuje nosić i ublažava kašalj. Osim toga naoružamo se medom, fiziološkom tekućinom, a čak smo se uspjeli i inhalirati. Ma čuda!

Normalno da smo bili i kod pedijatrice. A nismo dugo… Inače bi Jan već na parkiralištu ispred Doma zdravlja cmoljio i vikao da neće unutra, no ovoga puta smo hrabro kročili u ordinaciju gdje je on čak i rekao što ga boli. Glava, ruka, noga, trbuh, sve… baš je bio smiješan. Izašli smo s dijagnozom laringitisa iliti upale glasnice. Liječenje – topli čaj, mirovanje. I tjedan dana nema vrtića što je Jan posebno teško prihvatio. Moš’ si mislit’!

E kako se stvari mijenjaju iz dana u dan. Taman sam mislila završiti kolumnu riječima kako smo zdravi, bla, bla… kad sinoć – opet!

Po disanju, onom kratkom, ubrzanom, plitkom, dok spava, primjetila sam da se nešto ponovno zbiva. Da beštije opet napadaju. Počeo je u snu negodovati, nekako bolno plakati. Zatim mu se odjednom jaaako začepio nosić, a kada sam mu pipnula čelo i rukice… znala sam – idemo opet, u krug!

Ma ne mogu vjerovati. Već mjesec dana vučemo nešto…

Sutra idemo na, brrrrrrr, vađenje krvi, pa da vidimo što nam dalje slijedi.

I neću više pisati jer sam paranoična da ću nešto zacoprati (kuc, kuc, kuc).

Samo da do njegovog ročkasa svi budemo zdravi, čili i veseli!