Urednica časopisa "Moje dijete" Iva Stilinović Grahovac odvela je svojeg mališana u kazalište po prvi puta i to na susret s pravom pravcatom vješticom. Kako je to prošlo i koji su im planovi za sljedeći vikend, pročitajte u tekstu

Već nekoliko mjeseci pričam Janu bajku o Ivici i Marici. Ljubi on i sedam kozlića, crvenkapicu i tri praščića (samo da je vuk unutra), ali Ivica i Marica nam je trenutno No.1. Naime, “stara baka vještica” novi je lik koji treba još u njegovoj glavici izanalizirati. Rekli bismo “prožvakati”.

Priznajem, jedna sam od onih mama koje malo ublažavaju bajke. U smislu, nisu baš vješticu gurnuli u peć pa je izgorila, nego je Marica ukrala ključ iz vještičinog džepa i oslobodila Ivicu pa su oboje pobjegli u zagrljaj tati. I nije baš, u Crvenkapici, vuk pojeo baku pa mu je lovac rasporio trbuh i oslobodio je, nego je vuk spremio baku u ormar i onda su je Crvenkapica i lovac našli. Malo čudno zar ne?

Mislim, i ja sam odrasla na “starim verzijama” bajki koje danas mnogi smatraju okrutnima a braću Grimm idealnim kandidatima za ozbiljnu psihoterapiju.

I okej sam. U glavi. Za sada :)

I tako smo se moj sin i ja u nedjelju odlučili zaputiti u kazalište lutaka. Na našu prvu dječju predstavu o..pogađate…Ivici i Marici. Bio mi je štos, kada sam telefonski rezervirala karte, kako mi je teta na upit “je li predstava prikladna za trogodišnjake”, odgovorila “Ma, je, je..ali vještica je malo glasna, bolje si sjedite u zadnje redove. I po mogućnosti neka dijete sijedi na vama”. Baš sam se dobro nasmijala. Već zamišljam kako i Jan i ja gledamo predstavu kroz prste, drhteći od straha. A ionako nam dajem 10 minuta max. za našu prvu predstavu i očekujem “mama ajmo doma” vrlo brzo.

Oooo, kako sam bila u pravu. Gore spomenuta predviđanja o našem prvom posjetu kazalištu pogodila sam točno u minutu.

I pričali smo mi dva dana prije kazališta kako ćemo ići tamo. I da ćemo gledati Ivicu i Maricu slično kao što su na crtiću, i veselio se Jan…I tako smo “nas dva” kupili karte, otišli popiti kavu na Cvjetni trg, papati fornetiće i točno u podne utrčali u dvoranu. Guuužvaaa velika ali Jan kulira. Sjednemo se na naše mjesto. Pokraj nas baka s unukom koja nam se, k’o za inat, stalno obraća rečenicama poput “jelda da se ti ne bojiš vještice”, “ma nije to ništa strašno”, “a ne bojiš se mraka”..a nitko ju nije ništa pitao niti spomenuo da se ičega bojimo. I ugasila se svjetla..tananana…u dvorani se počelo pljeskati (ja naravno nisam smjela pljeskati jer mi smo-totalno drukčiji od drugih), i počinje priča.

Prva scena – ringišpil - Jan sa zanimanjem prati, ispituje što je to.

Druga scena - Ivica i Marica - Malo su mu čudni. Počinje lagana frkica.

Treća scena - Pas. Nešto priča i malo je glasniji - Janu već nije svejedno. Tiho mi kaže “ajmo doma”. “Ma daj pričekaj još malo da vidimo kućicu”, govorim.

Još malo sjedimo. Čak se i nasmijao kad je Ivica nestao s pozornice jer ga je Marica povukla. Ali “ajmo doma, ajmo doma” počelo se ponavljati, onako potiho, bez histerije a nakon petog puta sam pomislila “dobro, nećemo ništa forsati, idemo doma, pa ćemo drugi put ostati 15 min”. Izađemo van iz dvorane. Naravno, mi prvi. Teta nam otvara vrata i onako sućutno se nasmiješi.

I odemo. Jan kaže da mu je bilo dobro. Hehe…I onda mi je još rekao kako nije htio vidjeti “staru baku vješticu” jer ga je strah da ga ne zgrabi. I kako želi gledati Tri praščića jer se vuka ne boji. A vještice se boji. I kako ćemo ići opet idući vikend i ostati malo duže u kazalištu. Blago meni. No dobro. Možda i bude nešto od nas.

Jer ipak “Rome wasn’t built in a day”. Hej, hej, hej…