nošenje djece

Zašto je izrazito važno nositi bebe?

Jean Liedlof je poznata američka autorica koja je tijekom ekspedicije u Venezueli upoznala pleme Yequana te se toliko oduševila načinom kako to pleme živi da je odlučila živjeti s njima i bolje ih upoznati. U tom razdoblju je promatrala i način kako pleme postupa sa svojim najmlađima te je zamijetila kako su njihove bebe zadovoljne i mirne. Kako je to pleme to postizalo?

Tijekom dvije i pol godine koliko sam živjela među Indijancima iz kamenog doba u džungli Južne Amerike (ne odjednom, već u pet zasebnih ekspedicija s puno vremena između svake od njih kako bi imala vremena za osvrt i razmišljanje), shvatila sam da naša ljudska priroda nije ono što su nas učili da je. Bebama iz Yequana plemena nije bilo potrebno tiho i mirno mjesto za spavanje, one bi blaženo zadrijemale kada god bi bile umorne, dok bi muškarci, žene ili djeca koji su ih nosili, plesali, trčali, hodali, vikali ili veslali kanue. Mala djeca su se igrala bez svađe i prepiranja i spremno i bez pogovora su slušala odrasle.

Ideja o kažnjavanju djeteta očigledno nikada nije pala na pamet ovim ljudima, niti je njihovo ponašanje davalo naznake bilo čega što bi se istinski moglo zvati popustljivost. Nijednom djetetu ne bi palo na pamet, niti u snu, uznemiravati, prekidati odrasle ili da ga odrasli moraju čekati. S napunjene četiri godine, djeca su više doprinosila radnoj snazi njihove obitelji nego što su ih koštali.

Bebe u naručju gotovo nikada nisu plakale i, zaprepašćujuće, nisu mlatarale ručicama ili njima udarale, izvijale leđa ili grčile ruke i stopala. Tiho bi sjedile u svojim nosiljkama ili spavale na nečijem boku - raspršujući tako mit da se bebe moraju grčiti kako bi “vježbale”. Kada bi se uplašile tijekom prvih mjeseci puzanja i hodanja, bebe nisu ni od koga očekivale da im priđe već bi, umjesto toga, same prišle majci ili drugim skrbnicima kako bi potražile znakove sigurnosti potrebne za nastavak njihovih istraživanja. Bez nadgledanja odraslih, čak bi se i najmanji mališani rijetko ozlijedili.

Je li njihova “ljudska priroda” drugačija od naše? Neki ljudi, zapravo, zamišljaju da je. No postoji, naravno, samo jedna ljudska vrsta. Što mi možemo naučiti od plemena Yequana?

Naša urođena očekivanja

Najprije, trebali bi pokušati u potpunosti shvatiti formativnu moć onoga što ja nazivam fazom naručja. Ona počinje s rođenjem i završava s počecima puzanja, kada se dojenče svojom voljom može udaljiti i vratiti do skrbnikovog koljena. Ta faza se jednostavno sastoji od 24-satnog kontakta dojenčeta s odraslom osobom ili starijim djetetom.

U početku sam zamijetila da je to iskustvo naručja imalo impresivne učinke na zdravlje beba i da one nisu bile “problematične”. Njihova tijela su bila meka i prilagođavala bi se bilo kojem položaju koje je bilo pogodno za one koji su ih nosili - neke osobe su čak nosile svoje bebe tako da bi ih držale za šaku, a bebe bi visile niz njihova leđa. Nije mi namjera preporučiti ovaj položaj nošenja, nego sama činjenica da je on moguć pokazuje opseg onoga što se bebi čini udobnim. Suprotno ovome je očajna neudobnost dojenčadi koja su pažljivo polegnuta u kolijevku ili kolica, nježno pokrivena i ostavljena dok im se ne ohladi želja za živim, toplim tijelom koje je, po prirodi, njihovo pravo mjesto - tijelo koje pripada nekome tko će “povjerovati” njihovom plaču i olakšati njihove potrebe širom otvorenih ruku.

Zbog čega dolazi do nekompetentnosti u našem društvu? Od djetinjstva pa nadalje, uče nas da ne vjerujemo našem instinktivnom znanju. Govore nam da roditelji i nastavnici znaju najbolje i da, kad se naši osjećaju ne slažu s njihovim idejama, mi smo ti koji griješe. Uvjetovani da ne vjerujemo vlastitim osjećajima, lako nas je uvjeriti da ne vjerujemo bebi čiji plač govori: “Ti bi me trebao/la držati! … Ja bih trebao/la biti uz tvoje tijelo! … Ne ostavljaj me!” Umjesto toga, mi prelazimo preko našeg prirodnog odgovora i slijedimo obrazac koji diktiraju “stručnjaci” za njegu djeteta. Gubitak vjere u našu urođenu stručnost ostavlja nas da se okrećemo od jedne knjige prema drugoj, kako svaki uzastopni modni hir propada.

Važno je shvatiti tko su pravi stručnjaci. Drugi po redu najveći stručnjak za njegu i odgoj djeteta je unutar nas, upravo onako kako se nalazi u svakom živom biću koje, po definiciji, mora znati kako skrbiti za svoje mlade. Najveći stručnjak od svih je, svakako, sama beba - programirana milijunima godina evolucije da signalizira svojoj vlastitoj vrsti, zvukom i djelom, kada je briga pogrešna. Evolucija je istančan proces koji usavršava naše urođeno ponašanje sa zadivljujućom preciznošću. Bebin signal, razumijevanje tog signala od njegovih ili njezinih skrbnika, nagon da se on poštuje - sve su to dijelovi karaktera naše vrste.

Nastavak ovog vrlo zanimljivog teksta o nošenju djece čitajte na stanicama Roda.hr

Tekst: Roda.hr
Foto: Thinkstock

 

Preporučujemo

Tagovi:

Vezano uz temu

Besplatna radionica o nošenju djece

Ako ste među onima koji bi rado nosili…

Zanimljiva akcija u povodu Europskog tjedna nošenja

U petak dođite s dječjom nosiljkom i besplatno…

Radionica za one koji žele izbjeći kolike kod bebe

Jeste li ste se ikada zapitali zašto su…

Pročitajte i:

Upute za ispravno održavanje platnenih pelena

Jedan od glavnih razloga zbog kojeg roditelji izbjegavaju platnene pelene je njihovo održavanje, međutim, to…

velicina rupice na dudi bocice

Znate li koju veličinu rupice na dudi bočice treba odabrati?

Različite veličine rupica na bočicama zamišljene su za različitu vrstu hrane. Koju veličinu rupice odabrati…

problemi sa spavanjem kod beba

11 stvari koje mogu ometati miran san naših malenih

Mnogo je razloga zašto naša djeca ne mogu uvečer zaspati ili zašto nemirno spavaju. Neke…

svakodnevno testiranje dude je vazno

Mame, testirajte dudu prije svakog davanja djetetu

Jeste li već čuli da bi bilo dobro provoditi ovaj test dude svaki puta prije…