Kako smo prihvatili tutu?

Skidanje pelena velik je korak za svakog bezbrižnog pelenaša. Jer on je obično mali dvogodišnjak koji se u tom zadatku susreće s puno izazova.

Nama velikima se to čini jednostavno, ali djetetu je to ogroman zadatak - treba naučiti da se više ne može samo tako oslanjati na pelene, prepoznati potrebu za vršenjem nužde, kontrolirati nuždu, shvatiti da je tuta mjesto gdje se nužda može obaviti, sjesti na nju i u nju nešto napraviti. Zvuči pomalo smiješno, ali mnogi mališani se tek tad uplaše kad u tuti ugledaju svoj paketić.

Moja curica je prihvatila tutu sa 16 mjeseci što je poprilično rano koliko sam u pričanju s drugim mamama imala priliku čuti. Kod nas je to, čini mi se, išlo dosta prirodno. Započela sam tako da sam kupila tutu i posjela je na nju, ali rezultat u tuti češće je izostao. Znala se demonstrativno podići s tute i napraviti pored nje. Tada sam tutu premjestila u zahod. U zahod sam na zid zalijepila slike djece kako sjede na tuti iz časopisa. Slike su odjednom pobudile strašan interes jer samo joj objašnjavala što ta djeca rade i Mia je stalno pokazivala na slike i govorila: "Ka-ka!", a ja sam joj govorila; "Da, djeca sjede na tuti. A gdje je tvoja tuta? Hoćeš sjesti na tutu?". Sada Mia sama traži da sjedne na tutu i gotovo uvijek u njoj bude neki paketić. (Ivana)

Iz vlastitog iskustva znam da što više nagovarate i silite dijete, to će čitava gnjavaža duže trajati. Ja sam uspjela napraviti dvije stvari. Prvo sam je ostavila samo u pamučnim gaćicama da trči po kući (naravno da se morate pomiriti da ćete češće brisati pod i presvlačiti robicu)... vrlo brzo se počela buniti na mokre gaćice i radije je išla na kahlicu. A drugo, na kahlicu sam stavila njezinog plišanog medu i poskrivečki nalila vode u kahlicu. Onda sam je pozvala i pokazala kako medo ide na kahlicu i kako se popiškio. To joj je bilo jako zanimljivo i odmah je i sama htjela isprobati kako to medo radi... (Julija)