Pozitivan test na trdunoću najčešće će na lice budućih roditelja izmamiti osmijeh. međutim, pred njima je tada put dug devet mjeseci, koji  može biti pun izazova i donijeti razne poteškoće. Postoje situacije kada rođenje dteteta, koje bi trebalo biti najsretniji događaj u obitelji, bude opterećeno rizičnim čimbenicima koji bi u većoj ili manjoj mjeri mogli ostaviti traga na djetetov rast i razvoj.

Sigurno ste sudjelovali u razgovorima o trudnoćama i porođajima koji nisu prošli onako kako su majke očekivale. Često možete čuti priče o tome kako je trudnica cijelu trudnoću morala mirovati zbog krvarenja u ranoj fazi trudnoće i kako je na kraju zbog brojnih komplikacija porođena hitnim carskim rezom. katkad porođaj krene prerano, pa novorođenče neko vrijeme zbog niske porođajne težine mora provesti u inkubatoru. Možda set i sami roditelj djeteta koje je na porođaju ostalo bez kisika, a ultrazvukom mozga utvrđeno je krvarenje drugog ili trećeg stupnja.

U svim tim slučajevima zapravo govorimo o neurorizičnim trudnoćama i neurorizičnoj djeci. termini su to koji izazivaju strah i paniku te plaše roditelje.

Što je neurorizik i tko su neurorizična djeca?

Neurotizik obuhvaća sve one rizike koji mogu biti uzroci oštećenja, ali ne moraju nužno dovesti do njih. Faktori rizika mogu biti prenatalni (koji djeluju prije porođaja), perinatalni (koji djeluju za vrijeme porođaja) ili postnatalni (koji djeluju nakon porođaja). Najčešći su prenatalni faktori rizika ovisnosti majke (konzumiranje alkohola, pušenje, narkotici, opojne drige), pretilost majke, njezina dob, izloženost otrovima  (lijekovima, olovu) i, naravno, izloženost stresu.

Među faktorima rizika koji djeluju za vrijeme samog porođaja izdvojit ćemo prerani i otežani porođaj, nisku porođajnu težinu djeteta, APGAR manji od 7, višeplodne trudnoće i zdravstveno stanje novorođenčeta (npr. anemija).

Postnatalni rizični faktori brojni su. Najčešći uzrok naurotazvojnih odstupanja u djece jest periventikularna leukomalacija (hipoksično-ishemično oštećenje periventikularne bijele tvari mozga u nedonoščadi). Česti su uzroci i kravrenje u mozgu, hipoksihja, konvulzije i novorođenački meningitis. Međutim, i depresija majke te manjak brige za dijete mogu uzrokovati neurorazvojne poteškoće kod djece. Neurorizično dijete jest svako dijete rođeno iz trudnoće opterećene pojedinidm faktorima rizika, a takva djeca čine ukupno 10 posto novorođene populacije. I dok se kod pojedine djece unatoč rizičnim čimbenicima razvoj odvija nesmetano ili uz blaže poteškoće prolaznog karaktera, kod jednog broja djece posljednice mogu biti trajne.

Prvi pokazatelji poteškoća u razvoju

usporeni motorički tazvoj te povišen ili snižen mišićni tonus (hipertonus i hipotonus) prvui su pokazatelji da je mozak djeteta pretrpio određenu traumu. Roditelji u ranoj fazi djetinjstva mogu prepoznati odstupanja od normalnog razvoja. Iako kod prerano rođene djece govorimo o korigiranoj kronološkoj dobi te im toleriramo blaže zaostajanje u razvoju, ako dijete ne može sjediti, puzati ili hodati, to će dovoljno zabrinuti roditelja da potraži stručnu pomoć. Tada će se vježbama stimulirati živčani sustav da oštećene živčane putove zamijeni novima, što može znatno ublažiti nastale teškoće. Tu mogućnost možemo zahvaliti plastičnosti mozga. naime, u trenutku rođenja razvoj djetetovg mozga nije dovršen. U prvih se nekoliko godina života pod utjecajem iskustva ubrzano razvija i mijenja te dijete uči mništvo novih stvari. U slučaju ranih ozljeda mozak iskorištava svoju plastičnost radi obnavljanja ili prevencije oštećenja pojedinih funkcija. međutim, oštećena funkcija neće se razviti bez vanjske stimulacije. Stoga je nužna bogata i strukturirana okolina koja će omogućiti modeliranje razvoja i maksimiziranje djetetovih potencijala.

Djeca kod koje u ranom razvoju postoje odstupanja u razvoju motorike najčešće budu uključena u terapiju čitavog niza stručnjaka kojoj je cilj osposobiti dijete za samostalne korake.

Važnost kontinuiranog praćenja

Osim motoričkog razvoja, koji je uočljivi nestručnom oku, iznimno je važno kontinuirano pratiti cjelokupni razvoj djeteta s neurorizikom jer se stvarne posljedice traume mogu uočavati i pronalaziti i nakon što dijete svlada prve korake i ne moraju biti vezane samo uz motorički razvoj.

Sustav registracije i praćenja djece s neurorizikom tek je u začetku, pa izostaje organizirano stručno praćenje djece i savjetovanje roditelja, koji su ostavljeni svojim procjenama sve do polaska u školu. Roditelji često cijelo predškolsko razdoblje provedu bezbrižno, ne razmišljajući o tome da, osim motorički, njihovo dijete na još nekim područjima svog razvoja trpi posljedice poteškoća koje su se javile u trudnoći ili na porođaju.

Najčešće tek upisne komisije prije polaska u školu detektiraju probleme koji otežavaju školovanje ili čak zahtijevaju prilagodbu načina obrazovanja. To znači da je u predškolskoj dobi propuštena prigoda za pripremu djeteta na zahtjeve koje nosi polazak u školu.

Važno je znati da se pojedine neurorazvojne poteškoće kao što su hiperaktivnost, nedostatak pozornosti, nespretnost, poteškoće s čitanjem, pisanjem i računanjem te problemi s ponašanjem mogu uočiti već u predškolskoj dobi, ali se ne prepoznaju ili zanemaruju.

Ako je dijete nespretno, nesamostalno u hranjenju i odijevanju, nezainteresirano za crtanje, loše drži olovku, ne može rezati po crti ili loše boji unutar označenog prostora, nema dovoljno razvijen govor, kratkotrajno zadržava pozornost, često mijenja sadržaje interesa, ne završava započete aktivnosti, voli se osamljivati, teže ostvaruje kontakt s vršnjacima, teže pamti riječi pjesmica i slično, ne treba čekati školu u kojoj će sve to "naučiti". Djeca svladavaju vještine i znanja prema određenom redoslijedu, te je stoga veoma važno procjenjivati razinu razvojnih sposobnosti i prema potrebu započeti s vježbama poticanja razvoja prije nego što kod djece nastanu znatnija odstupanja u odnosu na vršnjake. Čekanjem se gubi dragocjeno vrijeme, a rana detekcija i intervencija mogu omogućiti maksimalan razvojni potencijal i time formiranje sigurne, samopouzdane i sretne osobe.

Napisale: Nataša Čičin - Šain, prof. defektolog i Stela Horvat, prof. rehabilitator

Foto: Profimedia