Mamina prisutnost utječe na bebin san

Mnoga djeca teške volje pristaju uvečer zaspati, a roditelji iskušavaju razne metode kako tome doskočiti. Što može biti razlog?

Jedno o najčešćih zahtjevnih ponašanja djece, jest situacija kada dijete ne želi zaspati a mama
je već na rubu snaga. Ako nisu u pitanju fizički problemi, bolesti, kolike i slično, najčešći su uzroci nespavanja emocionalne naravi, i ovisno o uzrastu djeteta i aktualnim emocionalnim potrebama,
možemo ih podijeliti u dvije faze. U prvim mjesecima za mnoge je bebe tipično nespavanje noću, praćeno povremenim jakim plakanjem. To je normalno, jer djetetov sustav još nije uspostavio normalan ritam adrenalina, koji nam regulira budnost i spavanje. Potrebno je da beba tijekom idućih mjeseci polako usklađuje svoju fiziologiju i prirodne fiziološke ritmove s maminim ritmovima, uz pomoć iskustva snažne povezanosti, bliskosti, mnogo dodira i normalne ovisnosti o mami. No ako
je to praćeno intenzivnim plakanjem, onda vjerojatno postoji dublji emocionalni razlog.

Djeca se jako razlikuju u ponašanju ovisno o senzibilnosti s kojom su rođena te o iskustvu i doživljaju samog porođaja. Ipak, u svojoj je osnovi plakanje najčešće uzrokovano nemogućnošću bebe da se emocionalno poveže s mamom i uspostavi vezu (wireless connection) koju ne možemo vidjeti, ali je osobno jako možemo osjetiti, pogotovo kasnije u partnerskim odnosima. Sposobnost uspostavljanja te povezanosti ovisi o emocionalnoj otvorenosti
mame, za koju je potencijal određen još u njenom ranom djetinjstvu iskustvom povezivanja s njenom mamom.

Mamina prisutnost

Ako bebu dočeka emocionalno stabilna, otvorena, sretna, posvećena i prisutna mama, prvo povezivanje (bonding) bit će za bebu uspješno i ona će se osjećati sigurno. Takva će je mama emocionalno regulirati, po potrebi umirivati i tješiti te će beba izgraivati povjerenje u mamu i
život te, posljedično, lakše tonuti u san jer će se općenito osjećati sigurnom. Nedostatak takvih iskustava s mamom rezultira time da djetetov sustav biva prožet strahom. Ne uspijeva se povezati
s mamom i osjetiti sigurnim, i jedino što mu preostaje jest da plačem pokuša dozvati mamu u odnos povezanosti i dobiti emocionalnu regulaciju (utjehu) od nje. Radi toga strong>priroda je bebu opremila vrlo moćnim glasnicama s iritantnim tonom, koji je teško ignorirati. No taj vapaj djeteta i poziv u pomoć još uvijek dobar dio roditelja potpuno krivo shvaća, smatrajući kako dijete time manipulira i bezrazložno ih maltretira. Poznate nam ideje - nažalost još jako raširene - da trebamo ostaviti dijete da plače jer tako jača pluća, spadaju u medicinske stranputice i zablude, kao i puštanje krvi bolesnicima, i nadam se da će uskoro postati povijest o kojoj ćemo
s nevjericom govoriti.

Plač kao olakšanje

Katkad plakanje nema veze s roditeljskim pogreškama ili nesavršenostima. Jako je važno razumjeti da dijete ima potrebu isplakati svoje, nama nevidljive i teško shvatljive frustracije. Plakanje je njegov prirodan način prorade nezadovoljstava, strahova i povreda koje doživljava, i ne trebamo se svaki put svim silama truditi da prestane plakati. Sjetimo se sebe u teškim situacijama, kad nam je plakanje donijelo olakšanje i kad smo se nakon plača osjećali mnogo bolje. Tada nam ideje ušutkavanja i stiskanja zuba nisu bile baš drage. Trebao nam je netko tko će biti tu uz nas, pomoći nam da se osjećamo sigurno i da se možemo prepustiti i isplakati bol koju nosimo. Ono što tada djetetu treba nije ušutkavanje, duda u usta, vikanje "prestani", nego stabilan i posvećen roditelj koji pruža svoju prisutnost i pomaže djetetu da isplače svoju, samo njemu razumljivu, tugu ili strah. Važno je samo da ga pritom ne odbacujemo, ne ušutkavamo i da se ono osjeća sigurno plakati na nama dok mu ne bude dosta. Nakon toga, obično, može mirno zaspati. Ako je plakanje prije spavanja prečesta pojava u ranoj fazi, to može ukazivati na to da mama treba poraditi na svojoj emocionalnoj otvorenosti i prisutnosti. Prema mojim iskustvima, uvijek kada se mama, radom na sebi i svojim povredama, pomakne, beba reagira povećanom smirenošću, lakšim uspavljivanjem i mirnijim snom.

Odlasci na spavanje

U dobi od dvije do tri godine, često se javi problem da dijete ne želi zaspati kada ga mama stavlja na spavanje. Ta pojava nije razvojna faza kao neka druga zahtjevna ponašanja djece i ima svoje univerzalne razloge. Jako je česta i roditeljima zadaje probleme, pa je želim ovom prilikom više
pojasniti. Kao i obično, nije problem u djetetu, nego u nedovoljnoj maminoj emocionalnoj prisutnosti u odnosu s djetetom. Zanimljivo je da je mnogim ponašanjima koja "izluđuju" roditelje cilj upravo očuvanje ili produbljivanje djetetove povezanosti s njima. Najčešće je sâmo plakanje, ljutnja na mamu ili čak udaranje roditelja, posljedica djetetova nezadovoljstva stupnjem povezanosti koju njegov sustav treba. Mnoge mame zaista i provode cijeli dan s djetetom, ali ne uviđaju da fizička prisutnost i stvarna prisutnost i posvećenost nisu isto. Kad mama nije emocionalno otvorena i dostupna djetetu, najčešće zbog vlastitih povreda iz djetinjstva, njena fizička prisutnost može samo pojačavati iritaciju i nezadovoljstvo djeteta. Kao kada nam, kad smo jako gladni, u izlogu pokazuju najfiniju hranu, a ne možemo do nje. Odlazak na spavanje u tom uzrastu često je prava drama za mamu jer dijete nikako ne želi zaspati. Probajmo razumjeti da, najvjerojatnije, imamo posla s djetetom koje preko dana nije dobilo dovoljno mame i zaspati za njega znači odvojiti se od nje, a tek mu je došla, s posla najvjerojatnije. Svi pokušaji nagovaranja samo okidaju refleks da ostane budno, kako mu mama ne bi opet nestala. To je kao da žednog guramo od izvora: što ga više guramo, to je veći strah da se neće napiti. Često majke svjedoče kako dijete neprestano prije spavanja ponavlja i proziva "mama, mama, mama", što je najvjerojatnije znak kako nije potpuno sigurno da će mama biti tu i da je nije dobilo dovoljno. Tek kada je dijete sigurno u prisutnost i povezanost s mamom, lakše će se odvajati od nje tonući u san. Nagovaranje da zaspi samo mu podiže alarm i pridonosi tomu da što duže želi ostati budno. Dijete tad predlaže odlazak u dnevnu sobu, ima stotinu ideja za igru, a u osnovi je riječ o potrebi da osjeti bliskost i povezanost s mamom koju je iščekivalo cijeli dan ili, nezadovoljno količinom njene stvarne prisutnosti kad je fizički i bila s njim, potkraj dana to želi nadoknaditi.

Djetetove potrebe

Dijete ne možemo natjerati da nas manje treba i njegova potrebitost samo pokazuje da nešto ne radimo dobro ili da nismo emocionalno otvoreni, dostupni ili dovoljno prisutni. Njegova potreba za povezanošću po njegovoj mjeri legitimna je i nije stvar razmaženosti, hira ili manipulacije. Ono što je tijelu hrana i voda, mozgu, neuralnom sustavu ili psihi djeteta jest povezanost. I kako kad nam u tijelu treba vode osjećamo jaku nelagodu koju zovemo žeđ, koja nas tjera da si priskrbimo vodu, tako djetetovu psihičkom sustavu treba stanje povezanosti i bliskosti da bi sazrijevao. Moramo biti svjesni i činjenice da su neka djeca hipersenzibilna, s povećanim potrebama koje prosječan roditelj teško može zadovoljiti. Bolnom nelagodom sustav tjera dijete da se za to namirenje izbori kod roditelja tako što plače, postaje neugodno, zahtjevno, nastojeći natjerati roditelja da mu da ono što osjeća da treba dobiti i bez čega ga boli. Kad odrastemo, za tu vrstu boli kažemo da nas boli srce ili duša i lociramo je u grudima. Ako roditelj ne poduzme nešto u vezi sa sobom i ne ispuni potrebu djeteta za njemu potrebnom povezanošću, obično ispadne tako da senzibilnije dijete podigne unutarnje obrane od bolnog osjećaja potrebitosti za kontaktom koji ne može ostvariti. Dijete tada postaje udaljenije od roditelja, manje mu vjeruje, postaje poslušno zbog straha od kazne ili motivirano nagradom, a ne stoga što to ono istinski želi. Kao odrasla osoba u pravilu ima probleme u odnosima s drugima, pogotovo s partnerom, jer se ne uspijeva više emocionalno otvoriti i ostvariti stvarnu bliskost. Neka djeca ostanu prožeta bolnim osjećajem da nisu dovoljno dobila, nose kao odrasle osobe u sebi osjećaj nezadovoljenosti i funkcioniraju s neprestanim potraživanjem bliskosti i zahtijevanjem od okoline i partnera da im se daje. Druga, robusnija djeca, razviju životni stav da im bliskost zapravo i ne treba jer im je neprihvatljivo osjetiti opet tu bol. Ona život prožive distancirana od stvarnog kontakta s drugima i sa svojim vlastitim emocijama.

Napisao: Tomislav Kuljiš, Centar Prirodno roditeljstvo, www.prirodnoroditeljstvo.com
Foto: Profimedia

Preporučujemo

Tagovi: , , , ,

Vezano uz temu

Šestogodišnjak ne želi više cijelu noć spavati sam

Moj šestogodišnji sin ne želi sam spavati u…

Webinar koji vama i bebi osigurava mirniji san

Napokon možete saznati sve što vam je potrebno…

Zašto se bebe noću tako često bude?

Kako uopće znati da beba ima problema sa…

Stručni posjet patronažne sestre

Posjet patronažne sestre nije obavezan i koriste ga…

Pročitajte i:

Kažem vam, bebe imaju senzore!

Sjećam se kako mi je moja draga mentorica koja je rodila četvero djece pričala kako…

Stanja s novorođenčetom kod kojih je potrebno potražiti liječničku pomoć

Nakon otpusta iz rodilišta roditeljima u mnogočemu mogu pomoći patronažne sestre, no ovo su znakovi…

Što nam govori bebino lice?

Mimika djeteta može nam od prvih dana otkriti mnogo o blagostanju i zdravlju djeteta

Što pridonosi povezivanju majke i bebe i zašto je važno?

U online istraživanju tijekom svibnja 2018. godine sudjelovala je 241 majka dojenčeta između jednog mjeseca…