Dokolica je važan dio razvoja jer i u tim trenucima dijete također napreduje i nešto novo uči.

Kada bebe mogu biti same?

Nakon buđenja

Vrijeme nakon buđenja mnogim je bebama izvrsna prigoda da se bave vlastitim stopalima. One mogu cijelu vječnost posezati za vlastitim nožnim prstima, hvatati ih i pažljivo promatrati. Nama odraslima to se čini dosadno. I već se pojavljujemo nad krevetićem sa zvečkom, lagano gurkamo viseću pokretnu igračku i nosimo bebu do prozora da joj pokažemo vrevu ulice. Na to beba počne plakati jer je ne zanima naš program, ni igračke, ni prozor i vrijeme vani, već njen zanimljivi objekt promatranja – njezina stopala. Složit ćete se da je takva situacija potpuno nepotrebna.

Vrijeme samo za mene tijekom dana

Bebama su tijekom dana potrebne kraće stanke tijekom kojih će se baviti same sobom, ležati na pokrivaču i promatrati oko sebe, slušati zvukove, istraživati svoje tijelo − tako su bebe neko vrijeme najzadovoljnije i nisu im potrebni dodatni podražaji. Da bebama takvo vrijeme koje provodi samostalno koristi, sigurno će vas kao roditelja psihički rasteretiti. Beba i dok nije uz vas ili naizgled „ne radi ništa“ nešto uči i vi niste loš roditelj ako konstantno ne posvećujete vrijeme djetetu.

U tim trenucima dijete se uči okretati lijevo i desno, pomicati i podizati glavu, sklapati ruke na prsima. Što češće imaju prigodu neometano se usredotočiti na te pokrete, to se bolje razvijaju njihove motoričke sposobnosti. I duhovni razvoj profitira od bavljenja samim sobom. Kada se dijete igra svojim stopalima, primjećuje da može nešto učiniti − da mu uspijeva uhvatiti nožni prst, možda ga čak i sisati. Pravi osjećaj uspjeha je nenadmašan!

I igra prstićima dosadi

Naravno, ovaj savjet ne treba shvatiti doslovno. Dijete nećemo moći satima ostaviti da se samostalno igra. S vremenom i prstići postanu dosadni. Pored toga bebama je potrebna blizina roditelja da bi se osjećale sigurno i zaštićeno. Srećom, bebe to neće skrivati već će vam jasno dati do znanja gunđanjem ili plačem.

Foto: Thinkstock