S tri mjeseca držati glavu, sa šest puzati, a za prvi rođendan hodati - ove smjernice ni približno ne vrijede za sve epohe i kulture

Pogled u prošlost

Prva učiteljica: dadilja U psihologiji se govori o razvojnim miljokazima, odnosno o određenim životnim fazama, unutar kojih 90 do 95 posto sve zdrave djece dosegne određeni razvojni korak. Tako većina djece između jedanaestog i četrnaestog mjeseca nauči samostalno hodati. Sama činjenica da su mnoge obitelji do kraja 19.stoljeća svoju djecu davale dojiljama koje često nisu boravile u istoj kući dopušta povijesničarima donošenje zaključaka o poticanju tadašnje djece. Povijesničari sumnjaju da su se roditelji prijašnjih epoha s manje intenziteta bavili svojom djecom i u skladu s time manje poticali njihove sposobnosti. Razlozi davanja djece dojiljama su bili različiti: majke iz siromašnijih obitelji su rano ponovno morale doprinositi prehranjivanju obitelji, a u višim je slojevima to bila stvar prestiža. U svakom slučaju od srednjega vijeka dojilje djecu nisu samo dojile, već su vodile i brigu oko osnovnog odgoja djece. To je značilo da su svojim štićenicima pjevale pjesme i učile ih govoriti. Djeca bi se vraćala obiteljima tek kada bi prestala sisati. Ondje su se njihove kolijevke najčešće postavljale u prostorije posluge ili u smočnice, maleni dakle vjerojatno nisu bili u stalnoj blizini bliske osobe. Do u 16. stoljeće je bilo uobičajeno umatati dijete vrlo čvrsto i permanentno u maramu, tako da se dojenče gotovo nije moglo micati i nije imalo mogućnosti razvijati svoje motoričke sposobnosti.

Građanstvo: dijete u središtu Tek s usponom građanstva i idealizacijom obitelji u 18. stoljeću promijenio se stav ljudi prema razvoju djeteta u najranijoj dobi. Djeca ostaju - pretpostavlja se na temelju izvora - vrlo dugo ovisna o dadilji ili majci: mnoga su se odvikavala tek s 20 ili 30 mjeseci. Tek nakon navršenih osamnaest mjeseci započinjalo je razdoblje kada se od djeteta počelo očekivati da nešto nauči i da je za to sposobno. U 19. stoljeću je u prvi plan došao utjecaj majke na odrastanje djeteta - razvoj koji je u istraživačkoj povijesti usko povezan s prodorom građanskog obiteljskog koncepta. Prema njemu žena nije stjecala zanimanje, već se isključivo posvetila kućanstvu i brizi oko djece. Pored toga se iz podizanja djece na sve više pozicije na vrijednosnoj ljestvici razvila cijela nova znanost: njega dojenčadi.

20. stoljeće: zanimanje za dječju psihologiju Osobito zdravstvena skrb koja se od druge polovice 20. stoljeća znatno poboiljšala kao i prehrana majke i djeteta doprinijele su razvoju dječjeg mozga i jačanju muskulature. Psihološki razvoj beba i male djece nasuprot tome se istražuje tek od 60-ih godina prošloga stoljeća.

Od dječje do razvojne psihologije Tada je 60-ih godina psihoanalitičar Erik Erikson (1902 - 1994) koji je tijekom Drugoga svjetskog rata emigrirao u SAD postavio svoje "Faze psihosocijalnog razvoja": Kao posljedica njegovih faza razvoj dječjeg identiteta se odvija u osam razina - od prve godine života do visoke odrasle dobi. Presudan doprinos u razvoju on pripisuje interakciji djeteta sa svojom okolinom. I švicarski razvojni psiholog Jean Piaget (1896 - 1980) ljudski je razvoj smatrao permanentnom kognitivnom prilagodbom pojedinca svojoj okolini. On je zaslužan za otkrivanje takozvane "Teorije odnosa prema objektu": od osmog mjeseca života djeca shvaćaju da neki predmet, npr. lopta, postoji i ako ga se primjerice prekrije maramom. U današnje se vrijeme, njegov koncept faza razvoja smatra prekrutim: u eksperimentima su i znatno mlađa djeca imala sposobnosti koje je Piaget uvrstio u kasnije stupnjeve. Novija istraživanja kao npr. ona američkog psihoanalitičara Daniela Sterna polaze nasuprot razvojnim fazama od različitih oblika samosvijesti koji se međusobno nadograđuju i ostaju za cijeli život. Kod Sterna ti oblici samosvijesti počinju s pojavom osobnosti u dobi od 0 do otprilike tri mjeseca nakon čega slijedi između sedmog i devetog mjeseca pojava ključnog ja. Nadograđujući se na to pojavljuje se subjektno ja koje prema Sternu razvijeno do 18 mjeseci. Posljednji oblik, verbalno ja, prema Sternu se održava tijekom cijeloga života.

Kulturološke razlike

Način na koji se ophodi s bebom i prema današnjim saznanjima ima utjecaja na njezine razvojne faze. To potvrđuje i pogled na druge kulture: neka društva vrlo rano mobiliziraju svoju djecu, druga mnogo kasnije. Tako se zna da žene na nekim otočnim regijama zapadne Indije redovito vježbaju sa svojim bebama te tako u velikoj mjeri potiču motorički razvoj. Nasuprot tome u Kini se djeca stavljaju u izrazito mekane krevetiće što rezultira slabijom muskulaturom.