Svi roditelji iščekuju rođenje zdravog djeteta. Ipak katkad se dijete rodi s neurorazvojnim poteškoćama. Kako može pomoći rana intervencija?

I prije nego što se dijete rodi, svjesni toga ili ne, roditelji su ispunjeni nadom i planovima o zajedničkoj budućnosti. Pojedini se, međutim, suočavaju s dramatičnim okolnostima koje te planove dovode u pitanje. Te okolnosti nastaju zbog neurorazvojnih čimbenika rizika (komplikacija tijekom trudnoće, pri porođaju ili neposredno nakon porođaja), različitih medicinskih stanja ili bolesti djeteta (genetskih sindroma, prirođenih malformacija ili bolesti koje mogu oštetiti živčani i druge organske sustave) koji upozoravaju da razvoj djeteta neće biti tipičan ili da je povećan rizik za nastanak razvojnih poteškoća.


Postoje i djeca kod koje prilikom rođenja ništa nije uočeno, a tijekom ranog razvoja pokazuje se da ne slijede kalendar urednog razvoja (npr. ne odižu glavicu, ne prohodaju ili ne progovore u očekivanoj dobi).



Zbunjeni roditelji


Roditelji djece s navedenim obilježjima doživljavaju visoku razinu stresa, opterećeni su snažnim, često zbunjujućim osjećajima i brigom za budućnost. Postavljaju si brojna pitanja na koja ne znaju odgovor: zašto se to dogodilo, tko je kriv, što se možda moglo izbjeći, kako će izgledati budućnost njihova djeteta, što će biti s njihovom profesijom, obitelji, zacrtanim planovima, kako mogu utjecati na razvojni ishod, kako se izboriti za najbolje uvjete za svoje dijete, kako promijeniti sudbinu? Njihova djeca imaju dobru, pojačanu medicinsku skrb te zbog svojih zdravstvenih potreba i nadzora u pravilu više vremena provode sa svojim roditeljima u zdravstvenim ustanovama. Dnevni ritam gotovo i ne postoji, svaki je dan drukčiji. Ali roditelji su ti koji dijete njeguju i podižu, oni su njegovi prvi učitelji, oni uznemireno tragaju za informacijama koje će im dati smjernice kako da budu najbolji roditelji u teškim okolnostima.



Kako doći do pravih informacija


Smatra se da otkrivanje razvojnih poteškoća djeteta ili rizika za njihov nastanak spada među najstresnije informacije koje roditelji ikad čuju. Stoga suvremeno shvaćanje rane intervencije jednako vodi računa o postupcima usmjerenim prema djetetu kao i o postupcima usmjerenim na obitelj, na njezinu prilagodbu na novonastalu situaciju i načine na koje će članovi obitelji poticati djetetov razvoj. Valja imati na umu da je dobra psihička prilagodba proces, a ne događaj te da je u slučaju djeteta s poteškoćama u razvoju ona dugoročan proces. Što on ranije započne i što je bolje podržavan, prilagodba je cjelovitija i kvalitetnija te čuva obitelj i društvo od brojnih kasnijih nepoželjnih događaja (raspada obitelji, psihosomatskih i neurotskih poremećaja u roditelja, smanjivanja njihove radne sposobnosti, institucionalizacije djeteta i sl.).


Stoga rana intervencija u svojem suvremenom obliku ima dva fokusa: jedan je na djetetu i njegovim obilježjima, a drugi na roditeljima i njihovim potrebama. Budući da odstupanja od uredne razvojne linije mogu biti veoma raznolika, kao i roditeljske reakcije na njih, rana se intervencija sastoji od različitih usluga koje se pružaju koordinirano kako bi djetetov razvojni ishod bio najbolji mogući, a roditeljima se povratio osjećaj sigurnosti i snalaženje u novim, neželjenim okolnostima. Te su usluge multidisciplinarne i pružaju ih profesionalci iz područja zdravstva, socijalne skrbi i obrazovanja.


Rana intervencija ima u velikoj mjeri preventivni karakter jer osnažuje roditelje da se nauče nositi s izazovima i rizikom nepredvidljivosti krajnjeg razvojnog ishoda djeteta, a djetetu osigurava ono što svako dijete neizostavno treba: razvojno primjereno poticanje, bezuvjetno prihvaćanje i roditeljsku potporu. Tako se prevenira razvoj nadograđujućih smetnji, prekomjerno iscrpljivanje roditelja i njihova socijalna izolacija.



Važnost rane intervencije


Istraživanja ranog razvoja ukazala su na njegovu iznimnu važnost, kao i na činjenicu da proces učenja započinje prije rođenja, da je tijekom ranog razvoja intenzivan, ali i da zahtijeva drukčije okolnosti nego kasnije učenje.


Posebnost mu daju i dugoročni učinci jer se upravo u ranom razdoblju, u prve tri godine, oblikuju temeljni psihički sustavi na koje se nadograđuje kasnije učenje i ponašanje pojedinca.



Učinci rane intervencije


Kako bismo mogli razumjeti učinke rane intervencije, potrebno je razumjeti složeno pitanje interakcije vanjskih i genskih čimbenika te učenje koje je uvijek aktivan proces, a u najranijoj dobi i drukčiji od kasnijeg.



Ljudski je razvoj kontinuiran proces u kojem se biološki i vanjski utjecaji isprepliću na način da “šavovi” nisu vidljivi. Ipak znamo da u prenatalnom razvoju veću ulogu imaju genski determinirani procesi, a u postnatalnom vanjski. Kvalitetnim prilikama za učenje i optimalnim poticanjem dojenčeta možemo iskoristiti plastičnost neuroloških struktura ili tzv. neuroplastičnost. Ona uključuje sposobnost mozga i živčanog sustava da se mijenja strukturalno i funkcionalno kao rezultat podražaja iz okoline. Plastičnost se javlja na različitim razinama, od staničnih promjena uključenih u učenje do makroskopskih promjena koje nastaju nakon oštećenja.



Rano učenje povezano je s interakcijama djeteta i roditelja jer su upravo te interakcije male epizode učenja koje djetetu omogućuju integraciju informacija koje primaju njegova osjetila. Interakcije su arena u kojoj se ostvaruje komunikacija i razvoj mentalnih sposobnosti. Dojenče se rađa sposobnije za učenje, tj. integraciju iskustva nego što se mislilo, ali njegovo učenje traži posebne okolnosti. Bliske su osobe zbog emocionalne povezanosti s djetetom i zbog poznavanja djeteta sposobne “čitati” njegove signale te mogu intuitivno i spontano modulirati podražaje iz okoline i tako ih prilagođavati djetetovim sposobnostima obrade u danom trenutku. Tako djetetove još nezrele sposobnosti bivaju optimalno iskorištene i njihova učinkovitost raste.



Kod djece rođene s čimbenicima neurorizika ili već utvrđenim razvojnim poteškoćama, bliske osobe, tj. roditelji zbog stresa kojemu su izloženi gube intuitivnost i domišljatost u poticanju. Specijalist rane intervencije u igri s djetetom daje praktičan primjer kako poticaje prilagoditi djetetovim nezrelim sposobnostima učenja i kako igru uskladiti sa signalima koji dolaze od djeteta. Na taj način djetetovo učenje postaje učinkovitije, razvija se zdravo samopouzdanje i motivacija za učinkovitošću. Što je osobito važno, razvijaju se sve domene i razvoj postaje cjelovit.



U uglavnom napuštenom, zastarjelom pristupu, koji je bio fokusiran na djetetove nedostatke i u kojem se prekomjerno treniralo upravo ono što djetetu ne ide, a zanemarivalo ono što ide, u kojem su bili zapostavljeni djetetovi interesi i učenje u prirodnoj situaciji, u kojem se dijete neprekidno “popravljalo” − rezultat je bio mnogo nepovoljniji. Djeca su razvijala otpor prema učenju i poticanju jer je ono bilo izvor neugode i često su razvijala sindrom naučene bespomoćnosti. U situacijama kada treba mobilizirati snage, usmjeriti pozornost na zadatak koji je pred njima, djeca su se opuštala i pasivizirala. Ponašala su se bespomoćno jer su imala iskustvo da se njihovi signali ne uvažavaju, da kao osobe nisu prihvaćena, da s njima nešto nije u redu. Čemu da se trude i naprežu?



Napredak djeteta rođenog s čimbenicima neurorizika ili razvojnim poteškoćama postaje ugrožen zbog dvije skupine uzroka: jedni su povezani s biološkim ograničenjima s kojima je dijete rođeno (i na koja nismo mogli utjecati), zbog čega ono treba drukčije poticaje, a drugi su posljedica manjka intuitivnosti i spontanosti u roditelja koji su izloženi jakom stresu zbog spoznaje da je dijete drukčije. Naime, i dijete s neurorazvojnim rizikom ili već utvrđenom razvojnom poteškoćom treba roditelja koji razumije i slijedi njegove signale te intenzitet i način poticanja usklađuje s djetetovim mogućnostima prijema informacija. Iako djeluje jednostavno, roditelji bez dodatne potpore to teško postižu.



Stručnjak im daje primjer kako se igrati s djetetom i kako ga igrom poticati, on stvara prilike da roditelji povrate osjećaj kontrole, ali i da se učinkovitije povežu s prirodnim pomagačima u svojoj sredini. Istraživanja su pokazala da rana intervencija nije primarno učinkovita zbog rada s djetetom nego zbog promjena u okolini koje na dugoročnoj osnovi djetetu osiguravaju kvalitetne prilike za učenje uz osnažene i u društvo uključene roditelje.



Rana intervencija − komu je namijenjena?


Najvažniji dio odgovora na to pitanje kaže da se s intervencijom započinje onda kada se utvrdi postojanje razvojnog rizika, a ne onda kada su razvojne poteškoće postale vidljive i ometaju djetetovu prilagodbu i razvoj vještina. Dakle, ona je namijenjena djeci i njihovim roditeljima kada su zadovoljeni sljedeći uvjeti: kod djeteta je utvrđen visoki neurorizik ili je stručna procjena pokazala da je riječ o razvojnom odstupanju, a roditelji izražavaju potrebu za stručnom potporom.


Kao što je već spomenuto, rana intervencija slijedi ideju prevencije jer intervencija kreće od prepoznatog rizika za atipičnu razvojnu krivulju te različitim postupcima usmjerenim na dijete jednako kao i na njegovu okolinu (roditelje, ali i proširenu obitelj i zajednicu) optimizira uvjete za razvoj. Ona stoga najčešće i započinje prije postavljanja medicinske dijagnoze. Sama medicinska dijagnoza, osim što stiže odgođeno, veoma malo govori o individualnim obilježjima učenja u djeteta. Intervencija mora biti uravnotežen i planski vođen proces u kojem se rehabilitacijski postupci namijenjeni unapređenju djetetovih vještina primjenjuju paralelno sa strategijama koje trebaju minimalizirati negativne učinke poteškoća na djetetov razvoj i odnose u obitelji. Stoga ona i može biti učinkovita samo ako je dobro osmišljena i rano započeta.




Gdje potražiti savjet?


Prva osoba kod koje treba potražiti savjet jest djetetov pedijatar. U novije se vrijeme uvodi praksa da već pedijatar u rodilištu roditelje uputi u neki program rane intervencije. U tom će slučaju roditelji biti pošteđeni lutanja i nedoumica što poduzeti. Ipak, takva je praksa još rijetka jer se programi rane intervencije i to upravo za najraniju dob od rođenja do treće godine tek uspostavljaju. Oni zahtijevaju i dodatno educiran kadar, a sveučilišni poslijediplomski studij rane intervencije u edukacijskoj rehabilitaciji pokrenut je prije pet godina na Sveučilištu u Zagrebu i broj diplomiranih specijalista nije velik. Taj nedostatak ublažava činjenica da su programe rane intervencije pokrenule i brojne zdravstvene ustanove, ustanove socijalne skrbi i udruge te da se stručnjaci usavršavaju na simpozijima, edukacijama i u međusobnoj suradnji.


Prošle godine donesen je i novi Zakon o socijalnoj skrbi koji predviđa uslugu rane intervencije. Prijedlog za uslugu daje liječnik, a uputnicu izdaje nadležni Centar za socijalnu skrb. Ipak valja napomenuti da je to sasvim nova djelatnost i da je administrativni postupak često nedovoljno osjetljiv na potrebe roditelja te je dugotrajan i djeluje previše formalnopravno.


Hrvatska udruga za ranu intervenciju u djetinjstvu (www.hurid.hr) pokrenula je i portal koji roditeljima daje informacije, a u izradi je i baza podataka o uslugama rane intervencije.


Više o tome roditelji mogu pronaći na www.ranaintervencija.org.



Napisala: Prof. dr. sc. Marta Ljubešić, Odsjek za logopediju


Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, Sveučilište u Zagrebu


Foto: Thnikstock