Kada mi je urednica portala roditelji.hr rekla da je danas Svjetski dan djevojčica i zamolila me da napišem nekoliko riječi na tu temu, odmah mi se po glavi počeo vrtjeti film kulturoloških utjecaja na odgoj djevojčica u Hrvatskoj.

U odgoju djece svakako primarnu ulogu ima obitelj, prvenstveno otac i majka. Kako će oni djecu odgajati ovisi o njihovim uvjerenjima, vrijednostima, modelima koje su sami imali priliku vidjeti i iskusiti, ali i o osjećajima, načinima kako se s osjećajima nose i kako ih podnose.

Sekundarnu, po mom mišljenju jako važnu ulogu, ima društvo.

Kroz iskustvo u radu s klijentima, svoje osobno iskustvo, edukaciju i obrazovanje došla sam do slijedećih zaključaka:

  1. Zabrana ljutnje

Djevojčice u Hrvatskoj ne bi smjele biti ljute. To je emocija više rezervirane za dječake. Oni pak ne smiju plakati, ali o tome više u nekom drugom članku.

Jednom prilikom moja kćer i ja bile smo kod njene bake, moje mame. Mala se nešto opako isfrustrirala i pokazala je ljutnju. Učinila je to na vrlo primjeren način, nije nikoga tukla, nije sebe ugrožavala, a nije niti razbijala stvari po kući. Kada je bila na vrhuncu svoje ljutnje, začula sam glas njene bake: "Ti si curica, nemoj se ljutiti, to je ružno."

"Sto mu gromova" pomislila sam, pa uvalit će joj zabranu na ljutnju, te sam smireno rekla: "Ljubavi smiješ se ljutiti" i nastavila se ponašati onako kako se inače ponašam kada je netko ljut, zapravo zanimalo me što je uzrokovalo njenu ljutnju. Mama me gledala kao da sam s Marsa pala, a ja sam razmišljala jesam li upravo uhvatila korijen svoje visoke tolerancije i nemogućnosti da se naljutim.

Poruka majkama i očevima diljem naše domovine koji svjesno ili podsvjesno misle da ljutnja nije za curice: Pustite i curice da se ljute. Ljutnja je zdrava i potrebna emocija koja se događa u situacijama kada osoba nije prepoznata ili je ugrožena neka njena vrijednost. Djecu svakako treba naučiti kako ispoljavati ljutnju, a dozvoljeno je gotovo sve osim ugrožavanja drugih ljudi, samog sebe ili imovine.

odgoj-djevojcica-u-hrvatskoj
, Image: 347887502, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Alamy

  1. Uzdizanje žrtve

Žene u Hrvatskoj drže četiri kuta kuće, a da kuća ima više kuteva držale bi i to. Zašto je to tako? Po mom mišljenju zato jer se u našem društvu još uvijek cijeni žrtva. Slušala sam tako jednu radio emisiju u kojoj je bila nagradna igra. Slušatelji su mogli nominirati najosobu. Najosoba je u tom kontekstu bila osoba koja nas izuva iz cipela, toliko nam je super i toliko joj se divimo.

Redom se moglo čuti: "Nominirala bih svoju majku, koja ima troje djece i koja nikada, ali baš nikada nije mislila na sebe. Uvijek samo na nas."

"Nominirala bih kolegicu, koja nikada neće odbiti pomoći, čak kada ima i svog posla."

Žrtva! Misliti na sebe poistovjećuje se s egoizmom i egocentrizmom i sličnim egotripovima, a rezultat toga mogu biti žene koje su si nametnule imperativ moranja. Moram biti odlična majka, dobra domaćica, a za ne faliti, moram i razviti uspješnu karijeru. Mo'š misliti, pa nismo supermeni.

Stoga je moja poruka roditeljima koji cijene žrtvovanje: naučite djevojčice balansu između toga da misle na sebe i da misle na druge. Naučite ih da odmore i da uživaju. Naučite ih da pitaju i da traže pomoć.

Ima sigurno još kulturoloških utjecaja, ali trenutno mi se ova dva čine značajnima. Čini mi se da se danas utjecaji mijenjaju i smatram da moramo biti pažljivi da klatno ne ode na drugu stranu, pa da od silnih dozvola da se ne treba žrtvovati ne odgojimo djevojčice koje će izrasti u žene koje misle samo na sebe i svoje trenutne želje i potrebe.

Kako izbjegavam generaliziranje, za kraj bih naglasila da zabranu na ljutnju ne razvijaju svi roditelji, kao što svi roditelji ne cijene žrtvu, ako se pak netko prepoznao u ovome, e to je onda članak za vas.

Tekst: Jelena Vrsaljko, psihoterapeut

Foto: Profimedia