Tinejdžerske godine uključuju puno učenja o sebi, to je vrijeme kada otkrivaju koje im se izvanškolske aktivnosti pretvaraju u strasti, koji su to predmeti u školi oni koji bi mogli biti važni za njihovu karijeru, što to čini dobrog prijatelja... No bilo kakvo planiranje budućnosti itekako može biti stresno za tinejdžere. Dugoročno planiranje za budućnost može čak biti paralizirajuće. I to je vrijeme kada često roditelji uskoče. Jer njima je uglavnom stresno sjediti i promatrati svoje dijete kako odlazi u nepoznato. No koliko bi roditelj toga trebao planirati za tinejdžera? U kojem trenutku vaše dijete može zabrljati, a da ne napravi previše štete ili pretrpi preveliki gubitak? 

Pa evo kako roditelji mogu pomoći tinejdžerima da naprave dugoročne planove.

Vaš tinejdžer možda pokušava suziti izbor onoga što bi želio raditi u budućnosti. Činjenica da imaju godine pred sobom, a da nužno ne znaju što slijedi, može biti zastrašujuća ili uzbudljiva, a često i oboje. Zbog toga se neki tinejdžeri prijavljuju na milijun različitih poslova, programa, praksi, stipendija, fakulteta, bilo čega što im dođe pod ruku. Roditelji tada mogu pomoći tinejdžerima da suze fokus ili čak pomaknu fokus na pozitivan način.

"Moji su roditelji uvijek bili uključeni u moje donošenje odluka što se tiče mog obrazovanja. Rano sam znala da želim studirati psihologiju i podržao me u ovoj odluci znajući da se to ipak može promijeniti u bilo kojem trenutku. Moja je mama uvijek pragmatično razmišljala kad je o tržištu rada riječ. Često me podsjetila da vodim računa je li posao koji sam razmatrala tražen, dovoljno dobro plaćen i dugoročno održiv. Ravnoteža između podsjećanja na što moram pripaziti (umjesto da pazimo na to sami) i pružanja podrške meni i mojoj sposobnosti da dobro donosim odluke, bila je ključ mog dosadašnjeg uspjeha na fakultetu i u mom životu. To je također bio ključ mog osjećaja samopouzdanja u svemu čime sam se bavila, što se u konačnici slilo u moj koncept vlastite vrijednosti i sposobnosti", govori o svom iskustvu Francyne Zeltser, Psy.D., dječja psihologinja i mama dvoje djece iz New Yorka.

Savjetuje da je dobro znati kada uskočiti, a kada dopustiti djetetu da samostalno odlučuju, čak i ako će to dovesti do neuspjeha. 'Oduvijek sam voljela tu ideju da ne uspijevam unaprijed. Zabrljate, ali to je na kraju pozitivno iskustvo, jer ste iz toga naučili", govori.

Pomažući vašem tinejdžeru oko plana za budućnost, trebate početi od razmišljanja o tome koji je to prag za neuspjeh prihvatljiv za vaše dijete. I  dopustite im da pokušaju. Ako mislite da će ih pogreške više koštati od toga koliko će koristi imati od učenja iz spomenute pogreške, to je taj prag za neuspjeh. Što se tiče vašeg tinejdžera, uzbuđenje zbog nepoznatog mora postojati i to je uredu. Dugoročno planiranje može biti stresnije kada smatrate da moraju znati kamo idu. Iskreno, ne trebaju znati.

Mnogi se fakulteti i profesionalci zalažu za produktivne godine praznine, posebno u svjetlu pandemije. Uzimanje slobodnog vremena da bi saznali više o svojim strastima, težnjama i ciljevima itekako je koristan. Uzmite makar malo vremena za promišljeno razmatranje. "Moji roditelji i ja smo dugo razmišljali o ovoj mogućnosti za mene, ali u konačnici sam se odlučila protiv nje. Umjesto toga, odlučila sam upisati fakultet bez odabira smjera. Ovisno o školama, većina učenika mora otprilike do drugog semestra svoje druge godine odabrati završni smjer, no i nakon toga se još uvijek mogu predomisliti. Postoje i razni tečajevi koji mogu pomoći čovjeku da shvati koji je put ispravan, a da ne zaostaje u studiranju".

"Roditelji bi trebali poticati svoje dijete da proba različite stvari, čak i stvari koje su izvan njegove zone komfora", kaže Zeltser. To bi trebalo biti nešto što roditelj prepoznaje kao snagu ili interes tinejdžera. Ne samo nešto što rade svi ostali. A jako volim i pravilo trojki - neka vaš tinejdžer pokuša tri puta nešto. Zatim vodite otvoreni dijalog o tome. Ako im se to nije svidjelo, nemojte ih prisiljavati da nastave, već razgovarajte o onome što im se nije svidjelo. Nisu uživali u aktivnosti ili im se nije svidjela jer im to nije išlo? Naime, to što nisu dobri u tome ne znači da to ne bi trebali raditi. Praksa je savršeno".

Dr. Zeltser također kaže i da je važno da roditelji nauče djecu i tinejdžere da budu fleksibilni mislioci. "Oni neuspjesi ili stvari koje ne ispunjavaju naša očekivanja čine nas jačima i vode do osobnog i profesionalnog rasta", kaže ona. "Roditeljima je važno naučiti djecu postavljati realna očekivanja, tako da im ostaje manje mjesta za razočaranje. A ako i kada budu razočarani, jer to će se dogoditi, oni to razočaranje mogu podnijeti." Ova fleksibilnost pomoći će vašem tinejdžeru ako primjerice ne upiše fakultet ili ne dobije posao. Dr. Zeltser kaže: "Uz vaše smjernice vaš će tinejdžer sam moći shvatiti što umjesto toga može učiniti."

Tekst: Dunja Ladić, izvor Parents.com
Foto: Shutterstock